Autorski projekt “Anatomija mačke” Ksenije Zec i Petre Hrašćanec, na glazbu braće Sinkauz, vidjet će premijerna publika večaras u ZKM-u.
- Riječ je o predstavi koja nastavlja naše istraživanje o pokretu, a misao vodilja je na samom početku bila: hajmo razlučiti što je to mačje u pokretima, je li to ono što prepoznajemo na prvi pogled ili su to osnove pokreta koja onda lako možemo pretočiti u ples, objašnjava Petra Hrašćanec, koja ovu predstavu i izvodi. Naglašava pri tome kako je projek svojevrsni ekstrakt “majčeg”, a ne ples na “sve četiri”.
Obje autorice redaju razne asocijacije koje su već čule oko svog novog naslova, jer nije im ovo prva suradnja, te istovremeno ističu da kazališni kuloari, kao i njihovi prijatelji predstavu već zovu “Žena mačka”, a one ne bježe od te odrednica koju su zadale pop kultura i filmovi i koaj je za mnoge prva asocijacija.
Koreografkinja Ksenija Zec, kazališna autorica čije kreacije scenskog pokreta stoje iza brojnih hit naslova u našim kazalištima, između ostalog na ADU predaje scenski pokret, te objašnjava kako je ovdje kroz anatomiju mačke skriveno istraživanje karaktera, ali i psihologije, na što Petra domeće kako je njoj rad na ovoj predstavi izoštrio i glumačku, a ne samo plesačku koncentraciju.
- Kada smo počele raditi shvatila sam da zapravo nikada do sada nisam radila mačku, jer ona je na jedan način presavršena, a zapravo je kroz to beskarakterna i zato izuzetno teška za scensku izvedbu, jer lako uljeće u neki stereotip, objašnjava Kseniaj Zec.
I dok su autorice ubzano završavale rad na predstavi, a razgovarale smo nekoliko dana pred premijeru, nismo mogle pobjeći od svojevrsnog procjepa u kojem su se našle. Naime, predstava nastaje u koproduciji Umjetničke organizacije 21:21 i ZKM-a, kazališta koje se nalazi usred prijepora o tome treba li upravo njemu pripojiti Zagrebački plesni centar, što je aktualna namjera Grada Zagreba, kojoj se protivi kompletna plesna scena u Hrvatskoj.
- Vrlo je simptomatično da cijela plesna zajednica visi u zraku. A to je umjetnost koja na našim prostorima ima tradiciju još od prije Drugog svjetskog rata. Naime, između Prvog i Drugog rata u Zagrebu su se otvarale škole suvremenog plesa, kući su se vratile koreografkinje koje su se proslavile u Njemačkoj, iz Zagreba su potekli brojni cjenjeni plesni umjetnici... Tada smo bili uz bok svijetu. Nakon Drugog svjetskog rata baš su te škole proganjene i zatvarane, jer bili su to ostaci “kapitalističke umjetnosti”. Ili primjeri iz naše suvremenosti: mnogi akteri scene su bili u Domovinskm ratu, a i danas kada negdje u svijetu treba predstavi hrvatsku umjetnost, prvo se šalje nas. Za renome koji imamo u svijetu dovoljno je reći da je Zagrebački plesni ansambl dobio novac od Europskog vijeća i prije nego što je Hrvatska bila dio EU. A sada ostajemo bez naše “kuće” u Zagrebu i zapravo je sve ovo jedna potpuno šizofrena situacija, kojoj treba dodati i ono najgore da nitko ne razumije da su upravo kreativne inudstrije te koje u Europi donose novac, a otkako je hrvatske države nitko nikada nije pobrojao koliki smo mi to novac donjeli. Stalno nas se i uporno tretira kao trošak. Naravno, možemo razgovarati o mastodonskim institucijama, o ljudima koji su na plaćama i izvoljevaju..., kao o trošku. Ali ples to nije. On je važan i ima pravo na život. Umjetnički i svaki drugi život, kaže Ksenija Zec.
Autorice se naravno sjećaju koliko je godina bilo potrebno da Zagreb uopće dobije svoj Plesni centar, za kojeg je tada preuređeno bivše kino Lika u Ilici. Centar je na opće oduševljenje plesne scene otovoren prije sedam godina, a grad Zagreb je tada uložio 36 milijuna kuna u adaptaciju zgrade i dao Centar na upravljanje Hrvatskom institutu za pokret i ples.
- Sada kada to nije vođeno dobro, sada se shvatilo da model nije dobar: No, umjesto da se problem rješava, dodatno ga se komplicira, kaže Petra Hrašćanec i potvrđuje pretpostavku da je politici bilo najednostavnije ZPC “prikopčati” ZKM-u, jer njega sada vodi ravnateljica sklona plesnoj umjetnosti, Snježana Abramović -Milković.
Kenija Zec na pitanje što je bilo pogrešno u odabranom modelu upravljanja ZPC-a odgovara bez uvijanja:
- Ne može se u jednoj zajednici koja je toliko aktivna i toliko razičita dati sve u ruke jedne osobe. Rezultati tada apsolutno ne mogu biti dobri za cijelu scenu. Mi ne živimo u bogatoj Norveškoj ili Švedskoj, da bi uopće razgovarali o javno-privatnom partnerstvu. Gledajući kontekst u kojem živimo, ja još uvijek mislim da plesna scena mora imati svoju javnu ustanova u kulturi, a ona plaćeni hladni pogon i neke ljude koji rade u njoj, kaže Ksenija Zec i odmah se ograđuje kako je to njeno osobno mišljenje koje neki iz plesne scene ne dijele. Pri tome čvrsto ističe kako i ZKM ima pravo na svoju automomiju, a ne da im se natovari briga o 250 novih subjekata.
Pitamo stoga koje je rješenje? O kolikom je novcu riječ? Koliko treba Zagrebačkom plesnom centru da opstane?
- Model najma je doista neodrživ, bilo da se on da jednoj ili pet plesnih institucija. To je ono što govorimo cijelo vrijeme. Na početku je trebalo reći “Ovo je Centar Hrvatskog instituta za pokret i ples, a ne ovo je Zagrebački plesni centra”, jer bilo je odmah jasno da cijela plesna scena tamo neće naći svoj prostor za rad, objašnjava Petra Hrašćanec i kaže da se sve može jednostavno objasniti upravo na primjeru koprodukcije u kojoj nastaje njihova predstava:
- Mi radimo sa ZKM-om jer oni žele našu predstavu, a mi njihov prostor za probe, scenu, tehničko osoblje, nekoga tko će prodati ulaznice... da pojednostavimo do kraja. Dakle mi smo ušli u koprodukciju s nekom mašinerijom koja postoji i koja radi, mašinerijom koja se zove kazalište. I to je jedino bitno. Plesna scena mora imati jednu takvu mašineriju, takav resur. I on mora ostati autonoman.
I zaista kada se problem razlomi na sastavne dijelove ispada da ni rješenje nije nemoguće. Ksenija i Petra ističu da bi u tom kontekstu ZPC trebao imati barem tri zaposlena, dok bi mu godišnji prihod uz sadašnjih 350 tisuća kuna (dakle to je novac za tzv. hladni pogon: struja, voda..., ali ne i programe) trebalo još oko 300 tisuća.
U konačnici, kada se sve zbroji, oduzme i podvuče crta: za opstanak plesne scene u Zagrebu, scene koje je i te kako dokazala da zna i može ne samo umjetnički stvarati, već i pronaći novce za svoje programe, treba nam 100 tisuća eura. To je aktualna cijena propasti jedne umjetnosti.
kakva korist od vas???? Reži!