Scenograf je Marko Japelj, kostimografkinja Irena Sušac, oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović a scenski pokret potpisuje Blaženka Kovač Carić. Libreto ove opere napisao je Francesco Maria Piave prema drami “Dama s kamelijama” Aleksandrea Dumasa sina. Praizvedba ove opere bila je 6. ožujka 1853. u Veneciji, a premijera ove predstave u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 12. ožujka 2009. Opera se izvodi u integralnoj verziji kako je postavljena muzički i scenski na premijeri u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.
Na zagrebačkoj premijeri u glavnim će ulogama nastupati Sanja Kerkez (Violetta Valery), Sebastian Ferrada (Alfredo Germont) te Vitomir Marof (Giorgio Germont).
Traženje apsolutnih vrijednosti
Nakon što je venecijanska praizvedba Traviate završila skandalom i velikim neuspjehom, poslije samo godinu dana ista je opera u istome gradu doživjela trijumfalan uspjeh. Neki kritičari su komentirali kako je to rezultat preinaka koje je Verdi napravio u partituri. Ta ga je konstatacija razbijesnila te je odgovorio kako je u odnosu na prvu izvedbu napravio svega pet manjih retuša koji se odnose na duet iz druge slike Germonta i Violette i Germontovu cabalettu na kraju druge slike, jer nije bilo potrebno išta drugo mijenjati, pa razloge za propast, odnosno golem uspjeh treba tražiti negdje drugdje. Te Verdijeve riječi nama su bile svojevrstan testament i naputak da Traviatu treba izvoditi na način kako je skladana, što znači integralno. Imali smo sreću da je izvrstan redatelj i odličan poznavatelj kazališnog medija Janusz Kica u potpunosti razumio sve razloge i slijedom toga operu scenski postavio. Njegov postupak u potpunosti je sukladan osnovnoj Verdijevoj zamisli prema kojoj je opera najvećim dijelom koncentrirana na glavnu junakinju Violettu.
Verdi je Traviatu napisao vrlo brzo, za samo četiri tjedna u vrijeme pokusa za praizvedbu Trubadura, Kad su ga pitali kako je moguće u tako kratkome razdoblju napisati jednu operu, odgovorio je navodeći primjer Gioachina Rossinija. Rossini je svojega Seviljskog brijača napisao za šesnaest dana jer su se u njegovoj glavi puno ranije pojavljivali formirani likovi opere koji su omah govorili načinom svojih karaktera, spomenuvši i glasovitu anegdotu kako je, vrativši se s jedne obilne večere kod prijatelja, Rossini sjeo za stol i napisao prvi zbor Seviljskoga brijača.
Čitava Verdijeva Latinska trilogija (Rigoletto, Trubadur, Traviata) temeljena je na deformiranim protagonistima; Rigoletto je ružan grbavac, Azucena opterećena užasom ubojstva vlastita sina a Violetta živi kao kurtizana. Svo troje proživljavaju transformaciju: Rigoletto kroz ljubav prema svojoj kćeri, Azucena kroz ljubav prema djetetu koje joj je ostalo, a Violetta kroz očajničku potrebu ostvarenja pravog ljubavnog odnosa s Alfredom. Zahvaljujući fenomenu koji se zove ljubav, oni postaju drugačiji ljudi oplemenjeni osjećanjem, što završava neminovnom smrću, a klasičan primjer prikazivanja takvog odnosa ljubavi i smrti su opere Tristan i Izolda te Romeo i Julija.
Verdijeva partitura sadržava i glazbu za ples i društvena događanja, poput svečane večere iz prve slike ili partije karata u trećoj, koja svojom vrsnoćom pripada najkvalitetnijim stranicama toga žanra. No, ono što je jedinstveno u ovoj grandioznoj partituri svakako je transformacija karaktera glavnoga lika, za čiju je interpretaciju potrebno pronaći dva različita glasa, što je i najveći problem za svaku pjevačicu koja interpretira tu ulogu. Prvi čin briljantne glazbe pune verva, dočarava stanje Violettine duše, primjerice napitnica i cabaletta s kraja prve slike; Follie, follie! i Sempre libera degg’io. Violettinom transformacijom koja započinje od druge slike u potpunosti se mijenja tonska slika njezine ekspresije u izvanrednome psihogramu koji je Verdi proveo sve do posljednjih stranica prije smrti, a koja označava potpunu purifikaciju toga lika te pripada najljepšim Verdijevim stranicama. Zbog te koncentracije na glavni lik, ostali protagonisti, Alfredo i otac Germont, zapravo žive tek u odnosu s Violettom, primjerice u velikome duetu druge slike Violette i Germonta te u velikome duetu Violette i Alfreda u četvrtoj slici. Kao što je karakteristično za Verdija, glazba je vrlo ekonomična i koncentrirana na riječi i izraze pojedinih psiholoških stanja i po dramaturškoj inspiraciji predstavlja vrhunac njegova stvaralaštva.
U vrijeme nastanka Traviata je bila suvremena opera, ali je to ostala do danas, zbog svojega humanizma i traženja životnoga smisla u mogućnosti doživljavanja i ostvarivanja najdubljih ljubavnih emocija kao apsolutne vrijednosti, što je tako teško realizirati, navodi maestro Nikša Bareza.
