Kada si “podvojena” ličnost, koja je tvoja strana jača? Ako pitam samu sebe, uvijek ću reći morska jer more teče mojim venama i nadjačava zagorsku stranu. Kada bih to pitanje postavila Tomislavu Šovagoviću, vjerojatno bi mi rekao da je slavonska strana njegove ličnosti ipak malo jača od one dalmatinske, da je ona jednostavno – prioritet. Ako je taj zaključak pogrešan, ispričavam se ovim putem autoru uz čija sam se ukoričena sjećanja na djetinjstvo dobro provela, i to čak dva puta.
Nakon “Rudnika čvaraka” Mozaik knjiga upravo je objavio svojevrsni nastavak (ili pretpriču), knjigu “Cesta knezova Bribirskih” (urednik Zoran Maljković, 99 kuna) u kojoj su praznici djetinjstva u Slavoniji dobili svoj dalmatinski, štoviše šibenski, i životni okvir. Šovagović je ponovno napisao nježnu i nostalgičnu knjigu sjećanja o životu u doba nevinosti. Glavni je junak maleni dječak, autor se vraća u svoja prva sjećanja, prepričava obiteljske legende, oslikava vrijeme koje je proveo u obitelji i dječjem vrtiću, u Šibeniku krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća. Radničko naselje Crnica njegov je dom, polazište za sve životne avanture. Oko njega su obitelj, kumovi, susjedi, prijatelji, ali i usputni prolaznici kroz jedan dječji život, samo naoko mali i obični ljudi.
No dobro napisana knjiga sjećanja uvijek ima dvostruku ulogu jer, dok pratimo priču autora, glavom se vrti neka osobna uspomena. I tako sam uz priče o Šibeniku sate provela u maloj kuhinjici u kojoj je baka mijesila štrudl, a djed čitao naglas... Sjetila sam se zašto ću cijeli svoj život i paziti kako izgovaram “doktor Dolittle” jer to je tajna jedne velike ljubavi, tajna djeda koji nikada nije učio engleski i koji je, kada lijepo piše Dolittle, čitao: “Dolitle”, a “Dulitl” mu nije bio ni na kraj pameti.
