Program Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bit će poznat potkraj lipnja. Tako zvuči službena informacija dobivena od privremenog vodstva ove kuće koje predvodi Sanja Ivić, dugogodišnja zaposlenica matičnog hrvatskog kazališta, svojedobno i ravnateljica Drame HNK. Na upit je li istina da je nova intendatnica HNK Dubravka Vrgoč, koja na svoju dužnost nastupa tek 1. rujna, iz programa ovog kazališta za sljedeću sezonu izbrisala premijeru opere “Kavalir s ružom” Richarda Straussa, planiranu za studeni ove, 2014. godine, Sanja Ivić nije imala odgovor.
Službeni odgovor na to pitanje očito ćemo čekati do kraja ovog nogometnog mjeseca lipnja, znači još samo koji dan.No, neslužbeni odgovor već je dobila umjetnička ekipa koja je već nekoliko mjeseci pripremala zahtjevnu Straussovu premijeru jer i laicima je jasno da se operna premijera ne može pripremiti u nekoliko tjedana. Operne premijere se pripremaju mjesecima, a planiraju, s time se valjda možemo složiti, godinama unaprijed.
Tako je to u Zapadnoj Europi. I o tome valjda nešto znaju i oni koji po toj Zapadnoj Europi često putuju i koji se kunu u njene umjetničke, organizacijske, političke i menadžerske uzuse. U toj Europi se rijetko otkazuju veliki, stožerni projekti na čijoj pripremi već mjesecima rade umjetnici raznih profila. A takav je projekt bio nesuđeni zagrebački “Kavalir s ružom”. Za tu su se opernu premijeru već naveliko studirale uloge, naravno, uz pomoć korepetitora. Bilo je tu dakle i troškova (o umjetničkom trudu i ponosu, ali i planiranju sezone ionako već odavno nitko ne razmišlja), no odlukom Dubravke Vrgoč, o kojoj javno piše i s njom zapravo i polemizira i predsjednica Vijeća za kazališnu umjetnost Ministarstva kulture Snježana Banović, sve je to bačeno u vjetar.
Umjesto “Kavalira s ružom” pretplatnici i posjetitelji HNK gledat će, kako se opet neslužbeno saznaje, operu “Evgenij Onjegin”, novopečenu i očito na brzinu dogovorenu koprodukciju Zagrebačke opere i HNK Ivan pl. Zajca iz Rijeke. Tako je Čajkovski pobijedio Straussa, njemačkog skladatelja čiju 150. godišnjicu rođena ove godine obilježava onaj dio glazbenog svijeta koji je svjestan veličine ovog autora.
Naravno, to je svijet koji poznaje i razliku između Richarda Straussa i valcerske obitelji Strauss, o kojoj oko svake Nove godine bruji cijeli i ne samo glazbeni svijet. To je svijet koji ne misli da je “Kavalir s ružom” (pazi sad, kavalir, i to još s ružom) nekakva neobvezna, malograđanska opereta. Nego zna da je Richard Strauss majstor ne samo popijevke nego i operne forme, dakle skladatelj koji je, na žalost, rijedak gost hrvatskih opernih pozornica pa je planirana izvedba “Kavalira s ružom” imala ne samo prigodničarsko nego i kulturološko opravdanje kakvo sredina poput Zagreba, itekako oslonjena na srednjoeuropske glazbene uzuse, zavređuje.
Zagrebački HNK prvi je put izveo “Kavalira s ružom” 1916. godine, i to samo pet godina nakon praizvedbe te opere. Te je godine u listopadu, dakle prije “samo” devedeset i osam godina i sam skladatelj Richard Strauss stao za dirigentski pult zagrebačke Opere.
Medijima je zagrebačku Operu hvalio, privatno je bio znatno suzdržaniji. Ali je ipak dirigirao u kazališnoj kući čije ga je novo vodstvo odveć olako odbacilo. I u prvi plan postavilo “Evgenija Onjegina”, operu čija premijera u HNK i nije izvedena tako davno. A posljednjeg “Kavalira” sjećaju se uistinu rijetki.
