Večernjakov novinar Željko Andrijanić napisao je roman "Pisma iz vječnosti" o kojem se ovih dana govori, a na kojem je počeo raditi kao dječak, prije gotovo dva desetljeća...
- Vješto ispreplećući sadašnjost i prošlost, autor nas svojim uzbudljivim prvijencem uvodi u tajnoviti svijet uspješnoga novinara i urednika koji se vrlo mlad prometnuo u suvlasnika klasičnih i modernih medija - stoji u najavi knjige. O prvim koracima, likovima, pripremama za pisanje, ali i budućim planovima Andrijanić je govorio za Večernji list.
Knjiga je ugledala svjetlo dana, predstavljanje je večeras u Grudama. Kako se osjećate?
- Iznimno dobro, uz pozitivnu tremu koja me drži već danima. Želja mi je da se okupimo na jednom božićnom druženju ondje gdje je sve počelo i gdje sam počeo svoj rad, a upravo zbog topline ovih blagdana malo sam "požurio" s najavom i prvom promocijom. Plan je bio iduće godine predstavljati se i družiti s publikom, međutim, ovo je bila iznimka - pred kraj jedne godine, jednog poglavlja života i ulaska u novo ljeto, za koje svi očekujemo da će biti bolje i ljepše.
Koliko dugo ste pisali "Pisma iz vječnosti"?
- Šokirat ćete se, ali oko dva desetljeća. Kao klinac zamislio sam "slomljenog" medijskog djelatnika, a tada nisam znao što su mediji i kako taj sustav funkcionira. Ali čitao sam mnogo. Nisam bio zahtjevno dijete, ali živjelo se lijepo i skromno, a novca je bilo dovoljno za strip Micky Mouse. Pomoglo je uvelike što je majka Marija radila na tržnici i tu su bila četiri kioska, tako da sam stalno kod nekog čitao novine i časopise, a otac Slobodan dao bi mi novac da kupim tadašnji časopis Nogomet jer su u njemu bili svi rezultati, imena igrača i aktualnosti, a uživao sam to iščitavati. A onda sam se uozbiljio, počeo raditi na Radiju Grude kao srednjoškolac koji se "razumije u tehniku i čita u crkvi", kako je u preporuci navela moja kolegica Jasminka Mikulić. Zatim dolazim u Večernji list, jedan od najjačih medijskih sustava u više država, i tu je počela nadogradnja likova.
Ima li u knjizi autobiografskih elemenata?
- Roman je fikcija u kojoj se, opet, svatko može pronaći. Svaki pisac unese neke autobiografske elemente ili biografije ljudi s kojima se intenzivno družio i koji su mu bili suputnici u određenom dijelu života. Rekao bih da je ovo atipičan roman za naše područje, a opet nam je nevjerojatno blizak i svatko tko bude analizirao likove, pronaći će se u nekome od njih. Progovara mnogo o temama o kojima svi pričamo, o stvarima koje živimo, ali možda ih nekad ne želimo iznijeti iako su činjenica.
U čemu ste pronalazili inspiraciju za pisanje?
- U životnim situacijama, a mnogo više u nekim bolnim temama, o čemu ću više govoriti na predstavljanju knjige i nakon toga. Netko tragičan događaj proživi u nekoliko dana i onda ide dalje, ja, nekako, s tim događajima živim. U mojim očima ljudi kojih više nema još su uvijek tu. A bilo je i mnogo lijepih trenutaka te sam u kombinaciji raznih osjećaja gradio ovu priču.
Naslov "Pisma iz vječnosti" privlači. Kako ste do njega došli?
- To je neka dječačka pamet koja se izrodi u moru loših stvari i nepodopština koje radite. Kad sam prvi put svojoj ekipi ondašnjih klinaca na igralištu koje smo zvali "Šuma" pričao da sam počeo pisati knjigu, taj je naslov bio zakovan, a Kristijan će ga podrobnije objasniti u knjizi. Mogu samo otkriti kako "Pisma iz vječnosti" sugeriraju da smo na ovoj Zemlji svi samo prolaznici koji svoja djela upisuju u neku knjigu koja je izvan ovog svijeta. U sportskom žargonu, ovo je pripremna utakmica, a koja je iznimno bitna za Ligu prvaka koja se igra izvan ovog svijeta.
Kako izgledaju pripreme za pisanje nekog djela?
- U mom slučaju kao kod glumca koji se priprema za ulogu u filmu. Glavnog lika Kristijana i sporedne likove "odvodio sam" i psihijatrima i ljudima koji su preživjeli pakao, a sve u svrhu da ih još više osnažim. Neke su me priče duboko potresle, neke obradovale, ali su likove iz knjige činile sve jačima. Nakon posljednjih konzultacija s urednikom knjige Žarkom Ivkovićem i odlaska u tisak, shvatio sam da mogu prestati tragati za milijun odgovora, barem kad je ovo djelo u pitanju. Postignut je moj prvotni cilj, da budem zadovoljan onime što sam napisao, a krajnji je cilj i da čitatelji ne budu ravnodušni.
Koji su budući planovi sada kad su ostvareni neki od dječačkih snova?
- Suradnja s Jozom, Draženom, Žarkom, Valentinom i ostalim "lavovima" Večernjeg lista od Mostara do Zagreba naučila me je strpljivosti, tako da sve prepuštam vremenu, uzdajući se da će dragi Bog posložiti sve po svom planu. Iscrpilo me je sve ovo, a istodobno sam uživao gradeći mozaik svega i svačega u jednu cjelinu Pisama iz vječnosti. Također, zahvaljujući ovoj knjizi neke osobe ostaju žive iako su i mene i nas napustile, odnosno osobine tih meni dragih ljudi utjelovio sam u nekim likovima iz Pisama. Da vam kažem da ću se odmoriti jer sam predugo pisao, to nije moj stil, iako sam izmišljajući izraz "mladenačka mirovina" vidio sebe negdje daleko od medija i javnosti kad ovo sve prođe. Međutim, pisanje je moj život, to je moj kruh, a u više navrata sam se uvjerio u mudrost one izreke da je besposlen um đavolje igralište. I zato, nakon ovog prvijenca, uz promocije ondje gdje me budu željeli vidjeti i čuti, nastavljam korisno i odgovorno obavljati svoju dužnost u medijima i uvijek ću biti na raspolaganju svim ljudima dobre volje, a one loše volje pokušat ću motivirati da promijene način razmišljanja. Ovim putem želim srdačno pozdraviti sve čitatelje Večernjeg lista, kao i kolege iz drugih medija koji su me ovih dana zvali, prenosili informaciju o predstavljanju. Za kraj, hvala Bogu na darovanom talentu, hvala obitelji, prijateljima, suradnicima i znancima na podršci i inspiraciji i oprostite na onom što sam pogrešno napravio. Svima sretan Božić i uspješna nova godina!
