Svakodnevica; život razapet između posla i obitelji, kuhanja, čišćenja, razvoženja djece na slobodne aktivnosti... Život u stroju za mljevenje mesa. No, što ako u tom stroju nisu žene, nego muškarci? Njih su četvorica zarobljena u poslovima i frustracijama, nesigurni su u sebe, u svoj položaj na poslu jer imaju šeficu, oni koji žive pod prijetnjom otkaza ili radeći posao koji mrze, oni koji se ne usuđuju hodati po zgradi u kojoj žive jer tamo živi i malo “slobodnija” susjeda koja ih pipka u prolazu...
Puno više od vješte dosjetke
Četvorica njih junaci su drame “Ja od jutra nisam stao” Une Vizek, drame nagrađene Nagradom Marin Držić, koja je mnogo više od vješte dosjetke izokrenutih svjetova. Autorica, naime, pred očima gledatelja stvara svijet u kojoj je sva moć u rukama žena i vješto poentira na samom kraju drame kada tom istom gledatelju u lice baca točnu dijagnozu svijeta u kojem živi i ne čini ništa da ga promijeni. Čini to koristeći (mogli bismo reći životne) klišeje, i baš kroz njih upozorava na predrasude (i nepravde) kojima je isprepleten svijet.
Publika se zabavlja nad muškarcem koji briše ženske bljuvotine nakon zabave na poslu, nad onim koji strepi je li mu žena ponovno trudna jer zna da će zbog novog rodiljskog dopusta ostati bez posla, nad papučarom koji se ne usuđuje upisati u zbor, nad promiskuitetnim muškarcem, rekli bismo klasičnom sponzorušom, kojeg ne želi jedina ženu u koju se zaljubio jer je previše “droljast”, nad onim koji zdvaja jer se zaljubio u ženu svog prijatelja... I nitko od njih nema ime – oni su samo brojevi. Razmislite, da je to ženska priča, bila bi teška drama, dijagnoza svijeta u kojem živimo.
I tada razmislite još jednom; ovo jest dijagnoza – točna, gorka i uzaludna jer, zna to i Una Vizek, onaj tko ima moć ne odriče je se lako. Novi, hrvatski dramski tekst “Ja od jutra nisam stao” praizveden je na sceni Satiričkog kazališta Kerempuh, u režiji Nane Šojlev, dramaturgiji Dore Delbianco i Dine Vukelić. Sve tri autorice ovo su djelo ugodile poput fine simfonije. Smijeha ima napretek, pitanja lupaju po glavi, a odgovora ni od kuda.
Očajnik i razvratni slikar
Kostimografkinja i scenografkinja Valentina Crnković odlučila se za neutralnost: kostimi su ono što vidimo oko nas na ulici, a na sceni je također ono što vidimo svuda oko nas, kuhinja i dnevni boravak stana dobrostojećih ljudi današnjice.
Sve je ovdje zapravo u rukama glumaca, odličnim rukama. Dominira Jerko Marčić kao frustrirani vrhunski kuhar koji (zbog brige o obitelji) nikako ne uspijeva postati chef restorana, a u stopu ga slijedi Marko Makovičić, kao zaljubljeni očajnik. Njihova predana međuigra odvodi gledatelja u taj svijet izokrenute moći iz kojeg je povratak u stvarnost poput udarca u pleksus. Uz njih četverokut muških likova zatvaraju Ozren Opačić i Hrvoje Kečkeš, koji se likom promiskuitetnog slikara udaljio od uloga u kakvim ga obično gledamo u Kerempuhu.
Linda Begonja i Ornela Vištica ovdje imaju tek epizodne uloge, ali obje su se odlično snašle u ulogama moćnih žena pred kojima muškarci doslovno padaju na koljena.
