Na ulicama je u dva ujutro dovoljno tiho da možete čuti kako dišete. Na ulicama grada nema terorista, nema slamova, nema obračuna narkokartela... Grad o kojem govorimo je Zagreb.
O njemu zapravo priča Vedrana Klepica, mlada hrvatska dramatičarka u svojoj novoj drami “Idi negdje drugdje”, praizvedenoj na sceni KNAP-a, a nastaloj u produkciji KUFER teatra. No, taj idiličan i siguran Zagreb samo je jedno lice ove priče, jedan njen sloj. Drama je nastala kombinacijom dvaju Klepičinih tekstova, koji u zagrebačku stvarnost i svakodnevicu uvodi temu emigranata. Tko su ti izgubljeni ljudi koji lutaju ulicama nekih nepoznatih gradova do kojih su došli tragičnim putovima na kojima ostaju mrtva i utopljena tijela njihovih sunarodnjaka? Što žele? Imaju li pravo željeti? Ovo je zapravo priča o svima koji su slabi i ugroženi: ženama žrtvama nasilja, silovanim ženama, manjinama, izbjeglicama..., ali i jaka ženska priča, jer i Klepica i redateljica predstave Helena Petković jasno daju do znanja da stvari o kojima govore tako vide i osjećaju baš žene.
Redateljica predstavu koja nema priču, nego barata monolozima dviju protagonistica postavlja kao scenu na sceni. Tu je smješteno pedesetak običnih kartonskih kutija, ali kada tekst krene, sasvim je lako u dvije postavljene okomito vidjeti zagrebačku katedralu. Među kutijama, i oko njih, kreću se dvije glumice. One su Ivana Krizmanić, možda i jedina hrvatska glumica koja s minimalnim glumačkim materijalom postiže maksimalan dramski učinak, i mlada Karla Bibić, koja je hrabro i dosljedno slijedi.
Da li se tu pojavljuje i Pupovec?