Dok je bio živ Ranko Marinković njegovo se kapitalno djelo Glorija zapravo vrlo malo izvodilo. On sam nikako nije mogao podnijeti da netko drugi – redatelj naravno – na svoj način pročita dramu koja definitivno spada u same temelje hrvatske književnosti. Takav Ranko Marinković teško bi podnio sat i pol sasvim nove Glorije, koju smo jučer vidjeli u Teatru &TD, u režiji Saše Božića.
Bilo bi ipak pogrešno reći da smo gledali Gloriju 21. stoljeća, jer ona je zapravo samo novim teatarskim jezikom, koji koristi i akrobatsku yogu kako bi prikazao svu moguću akrobatiku ljudskih tejela, ali i duše, ona nenadmašna Glorija očišćena od suvišnosti. Možda bi stoga čak i strogi Ranko Marinković, nakon neprospavane noći, priznao da je i za Gloriju došlo neko novo vrijeme, da joj je trebao redatelj koji se ne boji provokacije, ali je ne čini zbog provokacije same, kao i mladi glumački ansamb koji je nesebično svojim tijelima pocrtao sve važne teme o kojima je on u Gloriji pisao.
U ovoj Božićevoj Gloriji bit je (pa i čudo) u ljudskom tijelu, a sasvim slučajno ovdje je to žena. I tu ženu na isti način želi posjedovati, i njome manipulirati, crkva, cirkus, muškarac ili više njih. I zato ova Glorija, to do kraja iskorišteno tijelo, gledatelje na kraju, sasvim smisleno, ostavlja bez prizora razmrskane artistice koja je skončala nakon pada s trapeza.
Scena je svedena na intimni otok u kazalištu, tek ogoljeli crveni tepih oko kojeg se s obje strane nižu četiri reda sa po petnaestak gledatelja. Oni doslovce glumcima dišu za vrat, dok svjetlo stvara i crkvu i cirkus, i garderobu u kojoj jedna žena spoznaje da je padu konačno došao kraj. Don Jere i Don Zane ovdje su zapravo tri mlada muškarca, a sva se trojica s Glorijom poigravaju baš kao s lutkom, naravno sekualnom lutkom. U trenutku dok ta četvorka razmjenjuje prve seksualne dodire zvone crkvena zvona, dok Glorija kao kip sjedi na oltaru odjekuju zvuci pop pjesama. Ulogu biskupa tumače dvije mlade djevojke, jer one su te koje za zalutalu cirkusanticu imaju obilje cinizma. Ima li ljubavi u toj Gloriji? Samo one koju sama glavna junakinja ne može kontrolirati, samilosne ljubav prema ženi koja vjeruje da je čudo moguće čak i ako se moli lažnom kipu.
Redatelj sve svoje radikalne ideje s puno vjere stavlja, doslovce, na glumce, ulaže ih u njihova tijela. Oni mu do kraja vjeruju i zato njima gledatelj vjeruje bez zadrške. U muškom dijelu ekipe izdvaja se Jure Radnić, istinski glumački partner Nataše Dangubić u glavnoj ulozi. Ona je Glorija kakvu do sada nismo mogli ni zamisliti, suverena u svom tijelu (čak i kada naglavce visi sa nogu partnera), jaka u emocijama. Smijeh na vlastiti račun s kojim dočekuje smrt moćan je baš kao i suze koje prolije na oltaru.
