Ivana Bodrožić već je poznato ime na natječaju "Ranko Marinković", na kojem je prije deset godina i nagrađena. Ovogodišnji njezin prilog Večernjakovoj kratkoj priči je "Fikcija", koja vješto balansira na granici fikcije i stvarnosti. No kroz tu se metaigru provlače stvarne i važne poruke o rodno utemeljenom nasilju i položaju žena koje i u današnjem društvu i dalje često svoje živote žive u neprekidnom strahu.
U vašoj priči iznimno je zanimljivo poigravanje s fikcijom. U posljednje se vrijeme, pogotovo nakon Nobela Annie Ernaux, mnogo priča o raznim vrstama autofikcije. Što je vas inspiriralo da priču napišete baš na taj način?
Razgovor dvojice kolega koji spominjem na kraju priče i gotovo epifanija koju sam doživjela shvativši kako je teško, gotovo nemoguće "dobrim momcima" koje poznajemo promatrati stvarnost iz ženske perspektive. I kako je ta stvarnost ženama često posve normalizirana, a zapravo ponekad sliči na horor-priču u kojoj neprestano vrebaju opasnosti. Vjerujem da je sve napisano dobrim dijelom autofikcija, stavili vi scenografiju u srednji vijek ili u distopijsko društvo. Ako pišete o osjećaju gubitka, prezrenosti, zaljubljenosti, želite li pisati dobro, pisat ćete iz sebe. Inzistirati na banalnoj razini je li se nešto i u kojem postotku tako odvilo u stvarnosti pred sjajnom književnošću zaista pada u zadnji plan. Lošu književnost ne može spasiti fikcija, kao što ni ona dobra neće biti "pokvarena autofikcijom".
Zašto ste svoju priču odlučili poslati baš na Večernjakov natječaj, na kojem ste već i nagrađeni? Koliko vam kao autorici znače književne nagrade?
"Ranko Marinković" jedna je od najdugovječnijih i najuglednijih nagrada za kratku priču i zaista je čast biti u izboru među prve tri. Kad god se dogodi da imam subotnji Večernjak u rukama, obvezno ga pročitam. Raduje me što ta tradicija traje i bilo bi sjajno imati češće priliku u tiskanim izdanjima čitati dobru prozu ili poeziju. Kada sam pisala prvu zbirku priča "100% pamuk", htjela sam se odmjeriti u žanru i tada sam također bila nagrađena. Mogu reći da me ponovno vuče kratka priča i možda će baš ova biti začetak nove knjige.
Ono što se posebno ističe u svim vašim djelima jest angažiranost vaših tekstova. No čini se da, što je umjetnost angažiranija, to više raste otpor prema tome – u čemu je stvar?
Više je razloga, jedan od njih svakako je nerazumijevanje neraskidive veze između estetike i etike umjetničkog djela, drugi je konformizam dijela autora koji se ne žele nikome zamjeriti pa ne pišu o onome o čemu zaista razmišljaju, treći je vjerojatno i nedostatak vještine da se o sadašnjosti umije pisati na umjetnički relevantan način a da se ne sklizne u banalnost.
