Iz težnje dviju amaterskih kuharica u najboljim godinama da usmjere svoju zatomljenu kreativnost, nastao je kulinarski blog spoonfulof.life koji potpisuje poznata voditeljica Barbara Kolar udružena s dugogodišnjom prijateljicom Aleksandrom Aleksandrovom-Oberstar.
Možda svijetu i nije trebao još jedan food & lifestyle blog, ali trebao je, kažu, njima pa će nastaviti grabiti život punom žlicom. Ponešto o novom dodatku karijeri i tome vraća li se uskoro na male ekrane, ispričala nam je Barbara Kolar.
Koliko se dugo kuhala ova ideja?
O nečemu takvom razmišljam godinama – očito mi mozak funkcionira zaprepašćujućom efikasnošću i brzinom. Šalu na stranu, ideja doista dugo postoji, ali sam ju počela ozbiljnije “doživljavati” prošloga ljeta. Pa evo, od jedne vruće sezone do druge, preko duge zime sumnji i previranja, nešto je i nastalo.
Onda mora da nas čeka nešto dobro jer zna se da se dobre stvari kuhaju dugo na laganoj vatri?
Doista, određene namirnice dožive čudesnu preobrazbu nakon sati i sati termičke obrade. Kako se obično radi o nekim žilavim i manje kvalitetnim komadima mesa, nisam baš sigurna želim li povlačiti paralelu sa svojim umotvorinama.
Vječni ste u dvojbi oko smisla i potrebe. Koji su vaši osobni smisao i potreba kada je u pitanju pokretanje ovog bloga?
Davno sam negdje pročitala kako ne treba raditi javno ništa što ne radiš savršeno. Uz prirođeni mi perfekcionizam ta se rečenica duboko urezala i stalno mi skače po glavi. Jasno da savršenstvo ne postoji, ali sumnja u to da trebam svoje djelo izložiti na nekoj javnoj platformi na kojoj već postoje milijuni znalačkih i zanatski besprijekornih objava nikad me vjerojatno neće napustiti. Nisam od onih koji misle da su Bogom dani i da je sve što naprave genijalno, a s druge strane nisam ni neki nesigurni cvjetić koji se boji otvoriti latice da ga tkogod ne nagazi. Pa sam se na neki način odlučila boriti protiv svojih demona opsesivne privatnosti i jednostavno se zabavljati, potičući se usput na kreativnost i disciplinu.
Koja je planirana periodika objavljivanja novih recepata?
Po jedan recept ili putopis svake od nas tjedno. Ako bilo koja dobije iznenadni napad potrebe za ekstra sadržajem, i to je u redu.
Kada ste napravili svoje prve kulinarske korake?
Kao mala, “asistirala” sam baki u kuhinji – najčešće bih dobila komad tijesta da ga oblikujem prema vlastitoj želji. Kasnije sam bila zadužena i za miksanje, uz obaveznu provjeru čvrstoće snijega od bjelanjaka okretanjem zdjele iznad glave. U srednjoj školi sam zapala u nazovifeminističku fazu pa sam osporavala, primjerice, potrebu da se troši vrijeme na izradu vučenog tijesta ako ga se može kupiti gotovo. Kad me to prošlo i kad sam si priznala da se s domaćim ništa ne može mjeriti, počela sam ozbiljnije kuhati.
Kako su se diplomirana veterinarka i pedijatrica susrele za štednjakom?
Aleksandra i ja upoznale smo se još za studentskih dana preko zajedničke prijateljice Maje. Oduvijek znam da je ambiciozna i odlična kuharica. Živi u Sloveniji s mužem i dvojicom sinova, a cijela je obitelj vrlo gastronomski nastrojena – kuhaju, posjećuju restorane, prijateljuju s poznatim kuharima… Ja s druge strane ne kuham baš svakodnevno, ali volim s vremena na vrijeme napraviti istinsku gozbu za obitelj i prijatelje. Onda se o tome neko vrijeme priča pa sam mirna.
Aleksandra donosi bugarsko, vi mađarsko nasljeđe?
Aleksandra po tati vuče bugarsko, a ja po mami mađarsko podrijetlo – to su kuhinje na kojima smo othranjene, uz snažan mediteranski utjecaj ne samo kod nje, koja je odrasla u Splitu, nego i kod mojih kontinentalaca. Kod nas se riba jede bar dvaput tjedno.
Sigurno imate neku mađarsku deliciju u malom prstu?
Kako ja slovim za “eksperimentatoricu”, moram priznati da je za neka tradicionalna jela još uvijek zadužena moja mama – nisam, primjerice, nikad spremila redano zelje (zimski specijalitet redova kiselog kupusa, kobasica, dinstanog mesa i riže čije je originalno ime rakott kaposzta) koje mi je inače jedan od najdražih bakinih recepata. Uz nezaobilazni pileći paprikaš s palačinkama kao prilogom, naravno. Od bake sam naslijedila predivan mjedeni mužar, vagu, posuđe i kuharice starije od 100 godina. Nevjerojatno, ali savršeno se dobro uklapaju i u moju modernu kuhinju.
Niste vegetarijanka, ali njegujete običaj bezmesnog ponedjeljka. Hoćete li uskoro potpuno prestati jesti meso?
Obožavam voće i povrće, ali sumnjam da bih mogla trajno prestati jesti meso. Vjerujem da je za istinskog gurmana vegetarijanstvo, a osobito veganstvo, vrlo ograničavajući izbor. Imam razdoblja ozbiljnih moralno-emocionalnih dvojbi po tom pitanju i postoji cijeli niz kategorija mesa koje iz tog razloga zapravo ne jedem. Ali kao tipični predstavnik krvne grupe 0 najbolje se osjećam nakon konzumacije proteina animalnog podrijetla.
Pazite li na organsko porijeklo namirnica ili ste u skupini onih koji ne mare za GMO?
Dam se očarati pridjevima organsko, bio, eko, iako sam svjesna da nas često varaju. No, neprskano voće i povrće iz vrta mojih roditelja doista ima čaroban okus. Ako znate porijeklo namirnice, mislim da se isplati dati koju kunu više pa pojesti manje, ali kvalitetnije. Padam na šarm grbavih mrkvica.
U čemu vam nema premca?
Ne bih se usudila tvrditi da bilo što radim besprijekorno, ali nisam doživjela da itko prigovara mojim juhama i rižotima pa recimo da mi to dosta dobro ide.
Jednom ste ispalili da po potrebi za svojeg muškarca kuhate i u halterima. Mit ili stvarnost?
Kuhanje u halterima može uvijek, ako nije uključeno kakvo prženje u dubokom ulju. Opekline ne riskiram bez potrebe. A i opečena nisam za upotrebu.
Kuhate li vi svojem muškarcu ili uz ono pametan, zabavan i zgodan obavezno ide i dobro kuha?
Ne odbijam dijeliti štednjak s muškom polovicom. Iako bih mu radije uvalila da pegla ili briše prašinu jer mi to nisu najveće životne radosti.
Dugo vas nismo vidjeli na televiziji. Slijedi li neki novi projekt?
Televizija mi, naravno, nedostaje. Volim taj posao i veselio bi me neki novi angažman, ali to ne ovisi o meni.
Veterinarka, radijska i televizijska voditeljica, umalo profesionalna pijanistica, kuharica, blogerica, povremeno i slikarica. Što je sljedeće?
Penzionerka! Šalim se, naravno. Kad bih osvojila kakav oveći jackpot vjerojatno bih ponovno postala studentica – dizajn interijera na newyorškom Parsonsu i neka fina gastronomska akademija kao Cordon Bleu ili Culinary Institute of America su mi dugogodišnji snovi. Kažu da je najveće prokletstvo ne biti ni za što, a odmah potom – biti za svašta.
Strastvena ste svjetska putnica. Jeste li malo stali na loptu s obzirom na nemile terorističke događaje koji siju strah Europom?
Nažalost, putujem puno manje nego prije, ali nije me prizemljio terorizam, nego ekonomija. Loše stvari mogu ti se dogoditi bilo gdje – neki sam se dan poskliznula u vlastitoj kupaonici i skoro glavom udarila u rub kade što sigurno ne bi baš dobro završilo. Ali, nisam se zato prestala prati! Želim vidjeti i upoznati još puno toga i ne vjerujem da ću o putovanjima ikada razmišljati u kontekstu straha. Iako razumijem da nekom roditelju nije svejedno pustiti dijete da ode u London ovih dana.
Jeste spremni za ljeto?
Ljubiteljica sam toplog vremena tako da bih vjerojatno bila spremna za ljeto i u siječnju, iako se nadam da takve klimatske promjene ipak nećemo doživjeti. Na godišnji sigurno ne idem do kraja kolovoza. Srećom pa Zagreb ima svojih radosti i prednosti u ljetnim mjesecima.
Rečeno onako pučki a opet fino, jako ne zabolje ona stvar za tamo neku Kolar Baricu u najboljim godinama i za njezinu prijeteljicu te za njihov blog o kuhanju. Opet još jedna vijest koja to nije.