Barok je - u svakom pogledu - bio vrijeme raskoši, od odijevanja do kulture stola. Zapisi iz tog doba govore o gozbama, gala večerama i zabavama, a delicije koje su se tada služile mogu stajati uz bok vrhunskoj kulinarici. Posebna se pažnja poklanja izboru hrane, namirnica ma od kojih dvorski kuhari dkreiraju slasna jela, anoviteti su začine iz Indije i Novog svijeta bez kojih gozbe nisu \'in\'. Cvate i pekarstvo, peku se deseci vrsta kruhova, mesnih pita, savijač, torti, a u Italiji keksića koji se grickaju uz birane likere... Mesa i divljač najpopularnija su plemićkim kućama, a društvo im prave tada vrlo popularni umaci. Rakovi i ribe, te školjke vrlo su traženi, a serviraju ih i kao hranu na piknicima, turnirima ... Po prvi puta se \'druže\' mesa sa suhim ili kandiranim voćem, umaci se obogaćuju najprofinjenijim džemovima, a maslac postaje neizostavan sastojak gotovo svih kuhinja.
Svađe, tučnjave i gomile fine hrane
Jedan od najslavnijih slikara baroka Caravaggio vodio je buran život koji su obilježile svađe, tučnjave, ali i uživanje u velikim količinama prekrasne svježe hrane i crnog vina – u koje je, uzgred rečeno, slavni slikar u trenutku inspiracije umakati kist i oslikavati konture budućeg remek-djela. Upravo je hrana bila njegova česta inspiracija.
Vino i hrana kao neizbježni motivi
PRVE MIRODIJE I ZAČINI koji su stizali iz novih zemlja, ali i namirnice poput kukuruza, krumpira i – napokon – čokolade promijenili su zauvijek gastronomsku sliku Europe. Nakon cimeta, vanilije, papra i klinčića više ništa nije bilo isto. Revolucija u gastronomiji pokrenuta je i širila se brzinom kojom su sluškinje uspjele ukrasti mrvicu začina, potajno je iznijeti i u svom domu dodati nekom od jela. Priča se širila i kroz tanjure i kroz stoljećima sačuvane slike.
Nakon čokolade više ništa nije bilo isto
PEČENjE, ZAČINI I PRIBOR svoja su mjesta zauvijek zauzeli na slikama. Svečarski stolovi upravo su u doba baroka poprimili konture kakve danas poznajemo. Bilo je to vrijeme pojave prvog pribora za jelo, noža i vilice umjesto do tada jedine znane – žlice. Slijedilo ih je čitavo mnoštvo uresa, a na slikama, pa i u zbilji obilje i količina bili su imperativ. Hrana i namirnice (perad, divljač, voće ...) slikane su tako realno da bi se naglasila raskoš. Kuhari postaju cijenjena zanimanja, oni vještiji plaćeni su povećim količinama zlatnika te su putovali diljem Europe, a glas o njima širio se brzinom masnog trača. Posebno su na cijeni bio oni koji su znali ukrašavati hranu.
Nek’ se vidi raskoš, makar i na platnu
TOMASSONIJEVO UBOJSTVO OBILJEŽILO je Caravaggiov život pretvorivši ga u vječnog bjegunca – od Rima i Malte preko Napulja, Sicilije do Porto Escole u Toskani gdje je umro od groznice uzalud tražeći oprost za svoj grijeh. Na analizi Caravaggiovih slike posla nisu imali samo povjesničari umjetnosti nego i gastronomi koji su na njima otkrivali gastronomske detalje i običaje u vrijeme baroka. Piće, vrčevi i pehari puni vina bili su važan dio gastronomije i nema slike na kojoj nisu predstavljeni. Caravaggio se, bez obzira na to što je dobar dio života proveo u bijegu, nije susreo s gladi koje je bilo i u gradovima i na selima jer je živo u regijama koje su obilovale hranom ma koliko siromašne bile.
