Ribice i tri točkice... Generacijama smo hodali u Mimice na lignjice, a danas je ova konoba simpatičnog naziva u centru metropole kultni bistro gdje se jede morska riba. Primorska konoba, u kojoj glavnu riječ ima - Zagorac! Chef Danijel Gretić (36) pučkoškolsku klupu dijelio je s prvim čovjekom sporta Večernjeg lista u – Pušći. Majstor kuhinje u Preradovićevoj 7 odrastao je na plodovima tora, a sad je autoritet za plodove mora. – Počeo sam u kuhinji bake Blanke, na grahu s tijestom, čušpajzu od krastavaca, bučnicama i picekima. I to onima koji su trčali po dvorištu – priča chef Gretić, strastveni ribolovac.
Sedmorica nosila tunu od 220 kg
– Vučem ja van šarane od četiri kilograma, štuke od tri kilograma, vadim i smuđa. Na jezeru Zakari u Zaprešiću još samo nisam uhvatio jadransku lignju – smije se Gretić pa dodaje: – Imam šest štapova, dva seta. Ma cijeli slobodan dan čekam da nešto zagrize. I nije fora nositi doma ribu, sve ih pustim. Pa tko bi još doma ribu spremao, dosta je preko dana, haha. Meni je gušt sjesti u grmlje, baciti udice i otvoriti limenku Stelle Artois. Malu! To je odmor. A morske ribe? Grizu li?
– Na godišnjem nema ribe. Nema ni štapa. Čak, ako se ne varam, nikad nisam uhvatio morsku ribu... Na moru se odmaram od ribe! – smije se. Oko njega u kuhinji zubaci, grdobine, tune, srdele, gavuni, bakalari... Ribice i tri točkice.
– Pamtim dan kada je tu u kuhinju stigla tuna od 150 kilograma. Nisam u životu vidio tako veliku, obično su od 30, 40 kilograma. Možda 50. I gledam ja, držim nož u ruci, odakle krenuti? Za pajceka bih znao, haha... Počeo sam filetirati od glave, tri sata sam radio, stotine fileta napravio, maltene sam žuljeve dobio... Radio sam u karijeri od pizze do talijanske i francuske kuhinje, do puževa i gušće jetre. Kad sam krenuo s ribom, bio sam malo na skliskom terenu, no danas sam tu doma! – priča Domagoj.
Prvi čovjek restorana Saša Mamilović (42) dodaje: – Pamtim ja, prije nego što si ti preuzeo kuhinju, kad nas je sedam nosilo tunu od 220 kilograma. Dovezli su je kamionom, stali tu kod taksista u Masarykovoj i onda smo je vukli preko Bogovićeve do Preradovićeve. Sedmorica smo je nosili gore na kat. Šou program je bio, turisti su slikali, ma i domaći, bila je to atrakcija. Tuna grdosija koja pliva po Preradovićevoj – priča Mamilović.
Na kuhinjskom stolu i zubatac od sedam-osam kilograma. – Sad sam ga donio s Dolca! Gosti su nam i saborski zastupnici i kumice s Dolca. Svi. Naša Zorica, kumica koja prodaje ribu, od jutra je na Dolcu, a onda oko 14.15 dođe na gablec. Zna da je riba friška! Nju ne možete prevariti. Voli frigano, srdele, oslića, rižoto od hobotnice... – pričaju dečki.
U Ribice i tri točkice svaki dan stiže riba. Srdele iz Rovinja, gavuni s Raba, tune iz Zadra, grdobina s Jabuke, škampi iz Velebitskog kanala, kozji i kravlji sir iz Istre, pršut – iz Drniša. U najšarenijem lokalu u gradu, kojeg je cijelog oslikao Vojo Radoičić, motivi su riba, grada Rijeke, Volskog, Cresa, Raba, i gdje su zidovi plavi, ljubičasti, žuti, a tanjuri puni, jede se gulaš od sipe i liganja s bijelom i crnom palentom. Tuna medium pečena s blitvom, te crnim kruhom s maslinama. Porcija srdela je 35 kuna, a najskuplji je steak tune iz Zadra za 135. Ima tu i rižota od radiča, sušenih rajčica i kozica, ragua od tune s njokima i svježim čilijem... – Pripremam i grah s hobotnicom! To je težačko dalmatinsko jelo koje su jeli često na otocima. Hobotnice je tamo bilo u izobilju, a graha na bacanje.
Često jela koja drugi rade s mesom, mi radimo s ribom. Recimo, pašticadu od tune! Ili saltimboccu, koja se inače radi od teletine, mi radimo sa sabljarkom. Priča je ista s gulašem od sipe ili lignje. Ipak, temelj je srdela. Dva puta godišnje mijenjamo meni, jesen-zima kreće, pa u kuhinju stižu bundeve, kesteni, vrganji, lisičarke, trubači. Sve to paše uz ribu! – govori chef restorana Ribice i tri točkice. Susjedi su kultnog restorana Korčula, štoviše, omeđili su ga, s lijeve strane je dio lokala, terasa je na Teslinoj, a kuhinja i drugi dio konobe nalaze se kat iznad Korčule. – Najdraži nam je gost, dakako, bio Vojo Radoičić. Najveća smo galerija njegovih radova u zemlji, većinu je ovdje napravio. Ljudi dolaze u restoran čak samo da bi pogledali njegova djela. Imamo ih više od 80. I dok je on oslikavao stolove, zidove, radio slike, mi smo kuhali. Bio je iz Rijeke, odrastao na ribi, i obožavao je srdele. Pa od motiva na njegovim slikama, uz kućice, planine i more, prevladavaju upravo srdele! I puno točkica – priča društvo iz restorana. U kuhinji još jedna kuharica iz Zagorja. Ana Nemec iz Zajezde veli: – Radim domaće njoke! To je moj specijalitet.
U restoranu su i Elvira s Raba, Marijana iz Komina, Sabina iz Zagreba... Što u imenu znače tri točkice? – To mnoge goste zanima. Tri su točkice jer se možemo nadograđivati. Uvijek dodavati nešto novo. Traje... Recimo, imali smo i meso na meniju. No gosti kod nas dolaze na ribu, pa su nam odležani ramsteci i janjetina ostali. Nije ih imao tko pojesti! Svu ribu pripremamo na roštilju na ugljen. Malo je kuhinja u gradu koje rade na drvenom ugljenu. A porcije, recimo srdela za 35 kuna, su prihvatljive. Tko najviše pojede? – Japanci! Oni naruče četiri ili pet jela. Svaki! A kad im ih iznesemo na stol, u čudu gledaju i kažu: “Pa tko će to sve pojesti?” Navikli su valjda vani da su porcije manje.
Tko uđe, ne izlazi gladan
Zagorci su poznati po velikim porcijama, tamo naručiš malu pizzu pa moraš sjesti za dva stola. Sjetite se samo porcija zagrebačkog odreska u Ribiču ili Se-miju u Velikom Trgovišću, rodnom selu Franje Tuđmana. Tako je i ovdje u Ribicama. – Tko kuha? Danijel? Onda ćemo jednu porciju crnog rižota od sipe. On ima tešku ruku, bit će porcija dosta za dvoje. Ma i previše! – pričaju gosti. Čuje on razgovor iz kuhinje, smješka se dok čisti brancine pa kaže: – Tko prođe ova ulazna vrata, ne izlazi gladan. Takvo je pravilo! Hrvati vole jesti. Puno...
Uspješni Leo sa samo 14 godina otvorio je vlastitu tvrtku:
Sican se ja kad je stric Jere za Velu Gospu doveza janje u golfu 1, svi smo ga podragali i onda je stric sa janjeton nesta