Međugorje prošle nedjelje nije dobilo samo svojega biskupa, nego i novoga župljanina. Naime, papinski vizitator mons. Henryk Hoser, umirovljeni nadbiskup varšavsko-praški, koji je prošle nedjelje stupio u svoju vizitatorsku službu, proglasio je samoga sebe Međugorcem.
„Mi, Međugorci, imamo veliku odgovornost prema cijelome svijetu, jer je Međugorje postalo svjetsko središte molitve i obraćenja. I iz toga razloga Sv. Otac brine se za ljude koji ovdje dolaze i poslao me da pomognem franjevcima što bolje organizirati ovo mjesto prihvata i ovaj izvor milosti. Znači, vidjet ćemo se još mnogo puta i neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti“, poručio je mons. Hoser župljanima Međugorja na kraju mise na kojoj se proslavljao zaštitnik župe sv. Jakov ove srijede, što je, naravno, izazvalo buran pljesak i odobravanje.
Mons. Hoser u Međugorje je, zapravo, stigao prošle subote u ranim poslijepodnevnim satima. Za razliku od njegova prošlog posjeta, ovaj nije bio medijski popraćen, čak ni od lokalnih medija. Lani je, sjetimo se, došao i praćen kamerama i mikrofonima iz automobila otišao ravno u crkvu sv. Jakova, pomolio se i izrekao kratak nagovor. Ovoga puta s parkirališta pokraj župnog ureda odšetao se ravno u staru župnu kuću.
„Nije to više stari župni ured, nego nadbiskupski dvor!“, govore nam Međugorci ne skrivajući zadovoljstvo zbog dolaska Hosera, koji je pokazao još lani da se dobro uklapa u hercegovačku sredinu i među fratre.
„Ja sam vam napola palotinac, a napola franjevac“, rekao je Hoser u šali prije nekoliko dana hercegovačkim fratrima.
Da, 76-godišnji nadbiskup Hoser je redovnik-palotinac. Palotinaca ima i u Hrvatskoj, u Vinkovcima i Zaprešiću, a u svijetu ih je oko 2300 i vode 329 župa. Palotinci ili Družba katoličkog apostolata (SAC) zajednica su svećenika i laika koje je utemeljio sv. Vinko Pallotti na Svetog Franju 4. listopada 1835., koji je kao vjernik i svećenik spoznao prijeku potrebu Crkve za oživljavanjem vjere i širenjem ljubavi, a posebnu je skrb iskazivao prema odbačenima i sirotinji te na smrt osuđenim zatvorenicima.
“Za mladiće i djevojke s ulice otvorio je obrazovne ustanove. Glavna Vinkova ideja je da su svi vjernici snagom krštenja pozvani aktivno sudjelovati na spasenjskom poslanju Crkve u današnjem svijetu. Ta je ideja duhovna baština palotinaca danas. To je naša karizma, poseban dar. Red palotinaca nije ni red ni kongregacija, nego apostolsko društvo u kojemu se živi zajedno u većim ili manjim skupinama ovisno o polju rada. Zato se i doživljavamo kao vjernici pozvani na apostolsku službu svjedočenja životom iz vjere. Naš apostolski cilj i jest upravo naša prepoznatljiva djelatnost, kao npr. rad na području unutarnjih i vanjskih misija, djelovanje na području jedinstva Crkve, izobrazba svećenika i laika, služenje bolesnicima, župe te dušobrižništvo obitelji i studenata. Naša je apostolska zadaća zajedničko služenje zajednici vjernika”, kažu o sebi naši palotinci, objašnjavajući da kao apostolsko društvo prakticiraju zajednički bratski život koji se ne ograničava na dužnost zajedničkog stanovanja, nego bratski zajednički život za njih znači zajedno vjerovati, zajedno moliti i zajedno planirati.
Kao palotinac mons. Hoser očito se dobro uklopio među međugorske franjevce i u njihov jednostavan zajednički redovnički život. Tako on s njima svakodnevno zajedno objeduje u župnoj blagovaonici i sudjeluje svakodnevno na svetoj misi.
„Taman sam se obukao za služenje svete mise u šest sati ujutro, kad se u sakristiji pojavio mons. Hoser, pa sam njemu ponudio da kao nadbiskup predvodi euharistiju, no on je skromno zahvalio, rekao mi da ću misu ja služiti, da će on biti u koncelebraciji, uzelo je štolu i sjeo među ostale svećenike“, rekao nam je jedan od međugorskih fratara ovih dana.
„Došao sam ovdje prije nekoliko dana drugi put. Prošle godine poslao me Sveti Otac da kao posebni izaslanik vidim pastoralnu situaciju. Danas sam poslan ovdje kao apostolski vizitator na neodređeno vrijeme, a to znači da bih trebao ostati među vama dugo. Budući da još nisam naučio vaš lijepi hrvatski jezik, nastojat ću se izraziti na talijanskom. Budući da sam ja Poljak, znam jedan od lijepih slavenskih jezika“, rekao je mons. Hoser župljanima dodavši da je radostan što je mogao sudjelovati na euharistijskom slavlju na blagdan sv. Jakova, zaštitnika međugorske župe koja je utemeljena prije više od stotinu godina.
Pokazao je i odlično poznavanje lokalnih prilika jer je župljanima rekao da zna da je njihova župa smještena između dva zaselka, Međugorja i Bijakovića.
„U prošlosti stanovnici ovih dvaju sela nisu uvijek bili prijatelji, a sada, zahvaljujući sv. Jakovu, stvorit ćemo jednu zajednicu, koju možemo nazvati mjestom sloge i zajedništva“, poručio je mons. Hoser župljanima dodavši da su se dvojica Zebedejevih sinova, Ivan i Jakov, s Kristom povezivali na horizontalnoj razini, misleći samo zemaljske i materijalne misli.
„Oni su nastojali pronaći svoje mjesto u toj velikoj Božjoj moći, velikoga Boga. A Isus im je odgovorio: „Ništa od toga, ništa. Ja sam došao služiti. Vladati i služiti.“ Oni su razumjeli tu Gospodinovu lekciju i postali su stupovi Crkve, a treći stup bio je sv. Petar. Tako ih je nazvao sv. Pavao u Poslanici Galaćanima. I oni, prestrašeni, tražitelji, nesigurni, postali su stupovi Crkve. Recimo to tako da je obraćenje novo usmjerenje tvoga života. A to znači promijeniti svoj put. Ostaviti nesiguran i pogrešan put i krenuti da bismo došli do Boga koji je glavni cilj našega života“, rekao je mons. Hoser i dodao da je „došla Blažena Djevica Marija, Kraljica Mira“ i „ona nam pokazuje dobar put za naš život“.
„Gospa nam pokazuje najlakši i najkraći put da bismo došli do Boga koji je cilj našega života. Od srca vam želim to ponovno novo usmjerenje i obraćenje da biste postali stupovi Crkve“, rekao je mons. Hoser, koji je svojom skromnošću i poniznošću osvojio srca i župljana Međugorja i hodočasnika, među kojima je i ovoga ljeta na tisuće i tisuće Poljaka, kojima se mons. Hoser obratio i na poljskom jeziku.
Mons. Hoser svećenikom je postao s 32 godine, i to nakon što je završio medicinski fakultet i radio nekoliko godina kao liječnik. Ubrzo nakon ređenja odlučuje se za poziv misionara u Africi i odlazi u Ruandu, gdje je također poslije bio u apostolskoj vizitaciji, ali je bio i suvremenik Gospinih ukazanja u Ruandi koja su službeno priznata 20 godina od njihova početka, tako da je dobro upoznat u fenomen ukazanja i njihov tretman u Crkvi. Dakako, svaki put naglašava da je njegova uloga u Međugorju isključivo pastoralne naravi, ali i ne skriva da osobno vjeruje u međugorski fenomen.
Zanimljivo je i da je za svoj trajni smještaj odabrao upravo staru župnu kuću, u kojoj je i danas ured za upis misa, kao što je bio i prije njegova dolaska. A u vrijeme prvih godina ukazanja upravo u tom župnom uredu vidioci su mnogo puta imali ukazanja, kada bi ih progonila policija od koje su se morali skrivati. Ondje se dogodio i jedan izvanredan slučaj kojemu je svjedočio ondašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko, kada je moleći u praznoj crkvi začuo glas da ide i zaštiti djecu. Nakon što je izašao iz crkve, susreo je djecu koja su jurila prema njemu i molila da ih spasi jer ih je progonila policija. Hitro ih je uveo u župni dvor, u svoj stan, a za njima su dojurili policajci, koji ih, unatoč tome što je stan bio malen, nisu mogli pronaći. Fra Jozo je tada tvrdio da ih je Gospa zakrilila svojim plaštem.
Sada u tome stanu stanuje „međugorski biskup“ mons. Henryk Hoser, koji će u Međugorju, kako je sam rekao prije nekoliko dana, ostati još dugo. A skromnost i poniznost toga poljskog svećenika, koji je stasao u duhovnosti sv. Ivana Pavla II., ogleda se u mnogim svakodnevnim situacijama, od susreta s vjernicima i hodočasnicima koji ga zaustavljaju na putu od župnog stana do crkve kako bi ga pozdravili i da bi ih blagoslovio do pričesti na misi, na kojoj je mons. Hoser među prvim svećenicima koji silaze s oltara među vjernike kako bi im podijelili pričest.
....lovica je u skromnosti...