Lička janjetina, koja desetljećima golica okusne i mirisne pupoljke ljubitelja dobre papice, od jučer ima i europsku putovnicu. Godine truda i zalaganja Udruge uzgajivača ovaca Lika da se i ta naša delicija upiše na gastrokartu Europske unije, koja štiti najpoznatije autohtone proizvode svake članice od plagijata i zaborava, isplatili su se, pa se Ličani, nakon što su zaštitili i lički krumpir, sada mogu pohvaliti i zaštitom zemljopisnog porijekla aromatičnog mesa janjadi ličke pramenke.
Poznata od 1405.
Po velebitskim pašnjacima ta je domaća ovca pasla i odolijevala vukovima i daleke 1405. godine, stoji u opširnoj dokumentaciji i specifikacijama predočenim bruxelleskim birokratima. Kao nezaobilazna tema ličke kulturne baštine spominje se i u Nazorovim pjesmama, pa nije čudna bila ni upornost ličkih uzgajivača da joj se i na tržištu od 500 milijuna potrošača zapamti ime. Prema riječima predsjednika udruge Tomislava Rukavine, 12 entuzijasta, uzgajivača, u zaštitu ličke janjetine krenuli su 2009. U suradnji s Agronomskim fakultetom u šest je mjeseci napravljen opsežan znanstveno-istraživački rad i pronađeni svi relevantni podaci... i zaštićen ugled koji je ovaj proizvod stekao zahvaljujući kvaliteti mesa te dugoj tradiciji i specifičnom načinu uzgoja.
– I eto – sada i peku možemo zaštititi – smije se Rukavina objašnjavajući kako sad imaju zaštićen i prilog i glavno jelo za peku premda je do upisa u registar zaštićenih proizvoda janjetini EU trebalo i 10 godina.
Nikako da nađu 80 tisuća kuna, koliko je koštala izrada specifikacije. No nakon što su Hrvatskoj postali dostupni fondovi EU, nestala je i posljednja prepreka te je janjetina prvo registrira na nacionalnoj (2016.), potom i EU razini, što znači da će kontrolna tijela strogo paziti je li ono što se prodaje pod brendom lička janjetina doista porijeklom od ličke pramenke, uzgojeno i zaklano po svim pravilima struke.
Stanovništvo područja Like ličku je pramenku oduvijek uzgajalo tradicionalno – na otvorenim pašnjacima, a takav način uzgoja zadržan je do danas. Zbog intenzivnog kretanja vrlo je izdržljiva, otporna na bolesti i skromna u pogledu smještaja, dok joj hranidba i botanički sastav planinskih pašnjaka i livada, stoklas, zmijak, vlasulja, medunika, lavlji zub, plavi kotrljan, šašika..., daju drugačiju aromu od dalmatinske janjadi. Zbog boljih hranidbenih uvjeta (mlijeko, paša i sijeno) lička janjad ima duže i razvijenije trupove od janjadi creske i paške ovce. I kolje se u različitoj dobi – paška u dobi od 33 dana, creska od 80 dana, a lička od čak 160 dana. Meso je intenzivnije crvene boje od mesa janjadi držanih u zatvorenim nastambama. Pri termičkoj obradi masnoća se postupno topi, a meso postaje sočno, mekano, topljivo u ustima, intenzivnog okusa i mirisa, bez jako izražene arome po ovčjem mesu, doznajemo u udruzi.
No tko misli da u svim ličkim restoranima – u Gospiću, Donjem Lapcu, Karlobagu, Lovincu, Perušiću, Plitvičkim jezerima, Udbini, Vrhovinama, Senju, Brinju i Otočcu u Ličko-senjskoj županiji te Gračacu u Zadarskoj – može degustirati baš zaštićenu ličku janjetinu, prevario bi se. Na žig tog brenda koji se ističe na butu, plećki ili rebru ohlađenih trupova zasad imaju pravo samo 22 od 46 proizvođača udruge koji su pod strogom kontrolom – a proizvedu tek oko 3500 janjaca godišnje.
– Te zaštićene janjce zasad prodaju tek Lička kuća i tri restorana unutar NP-a Plitvička jezera – objašnjava Rukavina ističući kako im je otkupna cijena u startu viša za 30-40%. Certificirano janje od 30-ak kilograma žive vage košta, naime, 900-1000 kuna s PDV-om, a necertificirano 550-600 kuna. Kad bi čitava Lika ušla u sustav zaštite, godišnje bi se tako proizvodilo oko 40 tisuća komada janjadi “s pedigreom”. No dok država tolerira klanje na vlastitom gospodarstvu, teško je reći koliko je uopće janjadi u Hrvatskoj pa se nagađa i o brojkama od oko 200.000 komada, koliko se godišnje proda i “zavrti” na crno.
– Klanje za “vlastite potrebe” nije ništa drugo nego legalizacija šverca – drže u udruzi te se nadaju kako će resorni uskoro uvesti više reda, što bi i ličkoj janjetini dodatno dignulo cijenu.
Za mnoge goste, koji godinama dolaze k nama na odmor, vrhunska kvaliteta ličke janjetine odavno nije tajna i zaustavljanje u Lici na dolasku ili povratku s mora redoviti je ritual. Je li ta poznata, gotovo opjevana lička janjetina dovoljno korištena u promociji i brendiranju ove regije, pa i gastronomije cijele zemlje? Mnogi će se složiti da nije, ali i da će uvrštenje na listu zaštićenih proizvoda EU svakako biti nov, važan poticaj.
– Ovo je još jedno priznanje bogatstvu, posebnosti i raznolikosti hrvatske gastronomije, ali i potvrda da hrvatska prehrambena industrija ima goleme potencijale. To je, inače, jedno od rijetkih proizvodnih područja gdje imamo znatan izvozni potencijal te gdje se može na proizvode uspješno reflektirati imidž Hrvatske kao lijepe zemlje s bogatim načinom života. Inače, Lika ima još sjajnih aduta za brendiranje na europskom tržištu – poručio je iz Italije, s jedne stručne konferencije, naš poznati stručnjak za odnose s javnošću, za nacionalni identitet, imidž i brendiranje Božo Skoko.
Kvaliteta bez premca
Za početak, mnogi će lički ugostitelji zasigurno odlučiti da svojim gostima ubuduće poslužuju ličku janjetinu - sa certifikatom. Iako se dobra, domaća lička janjetina i sad jede u mnogim ličkim restoranima, zasad je sa certifikatom samo ona koja se priprema u restoranima Nacionalnog parka Plitvička jezera. Kako, pak, Lika ima oko 50.000 ovaca, jasno je da se ličke janjetine jede i u zagrebačkim te drugim restoranima. Razlika je da ćemo odsada, zahvaljujući EU certifikatu za kojim će mnogi ugostitelji posegnuti i zato što se roba s certifikatom više cijeni, moći biti sigurni kako jedemo taj specijalitet doista iz Like.
– Poznavatelje je teško i sada prevariti. Ličke su ovce, inače, sitnijeg i srednjeg rasta, a u većini slučajeva hrane se praktički isključivo na pašnjacima Like i Velebita, što uvelike uvjetuje kvalitetu mesa. Ovce na velebitu pasu čak 40-50 različitih vrsta trava, od kojih su neke i ljekovite, a za usporedbu na nizozemskim pašnjacima, recimo, svega su dvije–tri vrste trava – priča ravnatelj Nacionalnog parka Plitvička jezera Tomislav Kovačević, koji je prije tog radnog mjesta kroz LAG Lika bio snažno angažiran na brendiranju Like i podvelebitskog primorja i profiliranju tog područja kao globalno prepoznatljive destinacije s ekološki prihvatljivom i bogatom autohtonom gastronomskom ponudom poteklom sa lokalnih, samoodrživih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva.
Potvrđuje nam kako je mnogim turistima lički kraj na planu puta upravo zbog ličke janjetine.
– Kao, naravno, i našim gostima u Nacionalnom parku. Gosti često naručuju taj specijalitet i vrlo dobro raspoznaju da se radi o ličkoj janjetini – kaže T. Kovačević, koji smatra da je EU certifikat odlična nadogradnja domaćih napora da se lička janjetina zaštiti i certificira, ali i odličan marketinški alat.
Inače, uz zaštićenu ličku janjetinu, Hrvatska sada ima 20 poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda čiji je naziv registriran u Europskoj uniji kao Zaštićena oznaka izvornosti ili Zaštićena oznaka zemljopisnog porijekla. Zaštićene oznake nose još krčki pršut, ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, neretvanska mandarina, ogulinski kiselo zelje/ogulinski kiseli kupus, baranjski kulen, lički krumpir, istarski pršut/istarski pršut, drniški pršut, dalmatinski pršut, poljički soparnik/poljički zeljanik/poljički uljenjak, zagorski puran, krčko maslinovo ulje, korčulansko maslinovo ulje, paška janjetina, šoltansko maslinovo ulje, varaždinsko zelje, slavonski kulen/slavonski kulin, međimursko meso ‘z tiblice i slavonski med.
Potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić kaže kako imamo još sedam proizvoda u postupku zaštite naziva na razini EU, a broj zahtjeva za prijelaznu nacionalnu zaštitu stalno se povećava.
– Interes koji proizvođači iskazuju za zaštitu svojih proizvoda pokazuje da raste svijest o važnosti marketinga domaćih proizvoda. Oni osim dokazanog podrijetla i vrhunske kvalitete za potrošače, znače i veću dodanu vrijednost, bolju konkurentnost i vidljivost na tržištu za naše proizvođače – izjavio je Tolušić.
Cijena im je prosjeku i 30% viša nego kod necertificiranih proizvoda, a osim što su garancija potrošačima da su izabrali siguran i kvalitetan proizvod garantirane sljedivosti te proizveden prema točno određenoj specifikaciji, pomažu i u razvoju ruralnih sredina. Postupak zaštite je dugotrajan, no vrijedi ga provesti jer oznaka zaštićenog zemljopisnog porijekla ili izvornosti nije samo točka ili krug na pakiranju nekog proizvoda, već ima težinu koju kupci na razini EU prepoznaju.
Pogledajte i video lude vožnje na skuteru u Splitu:
Ma kakva lička, creska je najbolja! :)