Što je mladića iz bogate plemićke obitelji, koji je bio ne samo paž na dvoru cara Leopolda I. nego i izniman bečki student filozofije i teologije, kojemu se nakon studija nudila i profesorska karijera, tjeralo da sve to odbaci i otputi se u nepoznato? Ivan Ratkaj Velikotaborski rodio se 22. svibnja 1647. godine od oca Hrvata i majke Slovenke, u Ptuju, a u isusovački je red stupio već kao 17-godišnjak. Bilo je to burno povijesno razdoblje, doba moćnog francuskog kralja Luja XIV. ili Kralja Sunca kako su ga zvali, kad se u Hrvatskoj spremala urota Zrinsko Frankopanska.
U planinama Tutuaca
Mladog Ivana imao je tko nadahnuti na velike izazove i to u vlastitoj obitelji: njegovi stariji rođaci Stjepan i Nikola Ratkaj bili su isusovci, a Nikola i misionar u mističnoj Indiji, kad je on i sam odlučio prijaviti se za misionara. Obitelj Ratkaj, ili Rattkay, podrijetlom je mađarska, iz mjesta Ratkha u sjevernoj Ugarskoj. Na hrvatskom teritoriju prvi se put spominje početkom 16. stoljeća kad je kapetan u postrojbama bana Ivaniša Korvina, Pavao I. De Ratkha, u znak zahvalnosti za vojne zasluge u borbama protiv Turaka, ali i u ime duga od 200 forinti, dobio 1502. godine veliki posjed u Hrvatskom zagorju sa znamenitim dvorcem Velikim Taborom (tabor je ratni logor, utvrda podizana radi obrane od Turaka). U dvorcu Ratkajevi ostaju stoljećima premda je kasnije Korvinova udovica Beatrica Frankopan u nekoliko navrata slala vojsku na njega ne bi li ga vratila u svoje vlasništvo. Obitelj Ratkaj posjedovala je i dvorce Mali Tabor, Miljana i Velika Horvatska, feudalne posjede pokraj Desinića sve do rijeke Sutle na granici sa Slovenijom. Ratkajevi su nosili titule baruna, a kasnije čak i grofova, i održali su se sve do kraja 18. stoljeća kad umire i posljednji član obitelji Josip Ivan Krstitelj bez nasljednika. Ivan Ratkaj prijavio se za misionara u daleke prekooceanske zemlje 1676. godine, ali nije tada bilo moćnih kruzera ili superbrzih jumbojetova pa je zbog jedne bure zakasnio na put u Ameriku na dvije godine. Misionari su se trebali okupiti u Genovi, odakle su brodom nastavljali prema drevnom španjolskom gradu Cadizu, gdje su se ukrcavali dalje za Ameriku. Zbog ćudljivog jadranskog vjetra Ivanova je lađa zakasnila i ekspedicija je otputovala bez njega. Čekajući sljedeću, Ivan je smješten u Sevilli, gdje je iduće dvije godine učio španjolski jezik i zanate. U ljeto 1680. opet kreće u Ameriku, ali njegov brod doživljava brodolom već na izlazu iz luke Cadiz. Ipak, nije ga obeshrabrio ni ovaj splet okolnosti, a nećemo nikad saznati bi li odlučio drukčije da je znao kako će poživjeti još samo šest godina, do svoje 36. Ratkaj se ipak uspijeva ukrcati u drugi brod iste ekspedicije i nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja jedrenjakom, stiže u Vera Cruz, grad u Meksičkom zaljevu. Po dolasku je vrlo brzo savladao domorodački govor pa je određen za misije u planinama Tutuaca, u pokrajini Tarahumara, na sjeveru Meksika. Bilo je to doba pobuna Indijanaca protiv bijelih osvajača, a i zlatno doba piratstva. Ratkaj je utemeljio misiju u Tarahumari i kao znanstvenik istraživao Europljanima dotad potpuno nepoznato meksičko područje. Napisao je tri izvješća na latinskom o svojim putovanjima, kraju, prirodnim bogatstvima, životu i običajima lokalnih Indijanaca uvijek pazeći da ostane objektivan i tako svjedočeći o otvorenosti i zainteresiranosti Hrvata za zemljopisno i etnološko istraživanje. Ratkajev opis Tarahumare posebno je zanimljiv jer ga je napisao prije nego što su bijelci došli u to područje pa je bio u prilici zabilježiti netaknut, izvorni način života. Osim toga, Tarahumare su i danas jedna od rijetkih izvornih etničkih skupina Sjeverne Amerike koja je sačuvala autohtone običaje i drevni način života. Ratkaj je zapisao: narod se bavi trgovinom koja ga čini koliko-toliko pristupačnim, inače su divlji, žive u špiljama i skrovištima, međusobno su vjerni, crne boje kože i zdravi; vole pijančevanja i raskalašene svečanosti, glavna im je igra lopta.
Meksički zemljovid
Uz treći i posljednji putopis, poslan iz misije Jesus Carichic nekoliko mjeseci prije smrti, naslovljen "Izvješće iz Tarahumarskih misija i u njemu opis tarahumarskog naroda i zemlje", Ratkaj je izradio i kartu tih krajeva, današnjeg sjeverozapadnog Meksika, što je prvi zemljovid tog dijela Amerike, a i jedan od prvih radova hrvatskih kartografa uopće (godine 1673. napravljen je prvi zemljovid banske i slobodne Hrvatske, u kojem se njezin autor Stjepan Glavač koristi hrvatskom miljom, i koji je sam urezao u bakar.) Ratkaj je pak na karti označio geografske širine i dužine te strane svijeta. Ucrtao je misijske postaje i španjolske utvrde, obitavališta indijanskih plemena te naznačio rijeke i planine. Kartu Tarahumare izradio je kao crtež na papiru, a njezin se izvornik i danas čuva u središnjem isusovačkom arhivu u Rimu. Među Indijancima Ratkaj je zagovarao jednoga, kršćanskog Boga, te propovijedao protiv alkohola, drogiranja kaktusom pejotlom, poganske magije i orgijanja, a premda je domorodački narod s kojim je živio, za razliku od nekih susjednih, opisivao i kao "blag i civiliziran", indijanske su ga poglavice otrovale upravo čašom opojnog pejotla. Kao misionar djelovao je ukupno tri godine. Umro je 1683.
>> Juraj Dobrila - Biskup, osnivač škola, pisac i borac za hrvatstvo
>> Zrinski i Frankopan - I papa tražio pomilovanje, ali su ih ipak pogubili
