Petak. 19 sati. Zvoni mobitel. Nepoznati broj. ''Halo'', javljam se u nadi da je netko bitan. ''Dobra večer, zovem vas iz aviokompanije BOA i želim vas obavijestiti kako je vaš let za Buenos Aires u ponedjeljak otkazan te je prebačen za utorak u isto vrijeme", ispalio je ženski glas kao isprogramiran.
"Kako? Zašto?", pitam zbunjeno. "Nažalost, avion koji je trebao letjeti u ponedjeljak to nije u mogućnosti pa je let prebačen za sljedeći dan", kaže malo suosjećajnije. "Da, ali to neće biti moguće. U ponedjeljak je moj 90-ti dan u Boliviji i jednostavno moram napustiti zemlju, jednostavno ne mogu čekati utorak'', odbrusio sam joj nakon što sam u sekundi zbrojio dva i dva. "Žao mi je, ponuditi vam mogu ili let u utorak ili povrat novca", nastavila je za oktavu niže i tužnije. ''Onda povrat novca'', uzvratio sam u hipu i zaključio razgovor. A to je značilo samo jedno, trk na autobusni kolodvor.
''Sutra u subotu u 19 sati polazi autobus, put traje 40 sati, a u cijenu je uključeno pet obroka'', kaže chico na šalteru agencije Flota Bolivar.
''40 sati?'', bila je prva informacija koja mi je okupirala misli.
"Da, naš autobus je jako udoban, siguran, čak četiri vozača izmjenjuju se tijekom puta i osigurali smo najmoderniju glazbu i najnovije filmske hitove koje puštamo na zahtjev naših putnika.''
''Jesu li baš najnoviji ili ima koji od prošle godine'', počeo sam se šaliti iz očaja.
''Da, najnoviji!'', odgovora mrtav ozbiljan. ''Onda kupujem.''
Pružio sam mu novce i putovnicu, a smiješak na mom licu mogao se opisati kao – stari, zaboli me za glazbu i filmove. Autobusna karta u mojim rukama dala mi je malo mira, osjetio sam olakšanje i sigurnost, a onda mi je u glavi ponovno odzvonilo – 40 jebenih sati!
Već nekoliko dana dogovaram se s mojim Bolivijcem kako će moja posljednja subota prije odlaska u Argentinu biti jedna posebna pijanka. A sad... Cijeli plan je pao u vodu zbog leta i autobusa. Teško razočarenje na obje strane obilježilo je večernji izlazak u petak koji se mogao nazvati pravim siljenjem i završio je, naravno, kao potpuni fijasko. Subotnje jutro proveo sam s grčem u želucu, jednostavno nisam bio spreman na odlazak.
Bolivija, koliko god bila čudna zemlja, pomalo opasna i nekad jako neugodna, toliko je i predivna, očaravajuće misteriozna i primamljivo različita. Da, zavolio sam je kao da je moja vlastita. Zavolio sam i te divne i plahe ljude koji su mi uvijek nastojali pomoći iako su me u startu gledali s kompleksom manje vrijednosti samo zato što sam bijelac.
Sat vremena prije puta moj Bolivijac i ja odlučili smo popiti posljednju zajedničku kavu. Naš razgovor zvučao je kao razgovor dvoje retardiranih ljudi, pričali smo o najnebitnijim temama na svijetu, usiljeno se smijali najbedastijim šalama i pravili se kao da je sve u redu, a zapravo smo tako pokušavali sakriti emocije koje bi nam u sekundi mogle natjerati suze na oči. 90 dana divnog prijateljstva ostavilo je traga u našim srcima, vječno ću pamtiti naša druženja, njegovo gostoprimstvo, sve tajne koje mi je otkrivao o svojoj zemlji..., a vidjeti ga neću možda više nikad u životu. Možda sve ovo zvuči pomalo patetično, ali tako sam se osjećao i nekoliko sekundi prije nego li sam nogom zakoračio u autobus na kolodvoru u Santa Cruzu. Stisnuli smo si ruku i zagrlili se bez riječi, jer možda bi samo jedna bila previše. Mahnuo mi je, okrenuo se i nestao za tili čas iza drugog autobusa. Izdahnuo sam i ušao unutra.
Nakon što je vozač spremio moj kofer u prtljažnik uputio me na gornji kat u sektor D. Naime, autobus je podijeljen na četiri zasebna dijela, prednji donji, zadnji donji, prednji gornji i zadnji gornji. U svakom se nalazi 15 sjedala, 10 duplih s jedne strane i 5 pojedinačnih s druge strane. Ali da se ispravim, to nisu sjedala, to su doslovno ležajevi. Ogromni dvometarski prostor koji se iz sjedala pretvara u krevet izgledao je kao nadasve pozitivna slika prije samog polaska. Kročim prema svom mjestu i putem promatram lica s kojima ću se susretati sljedeća skoro puna dva dana. Na prvom sjedalu baba od nekih 70 godina. Odmah mi je uputila prijekoran pogled.
“Što gledaš?”, govorila mi je telepatski. Brzo sam očima prešao na četveročlanu obitelj. Još nismo ni krenuli a otac je već utonuo u duboki san, dok je majka jednom rukom dojila novorođenče, a drugom se borila s trogodišnjakinjom. U drugom redu Kolumbijac Pedro, ispostavit će se jedini lik s kojim sam imao komunikaciju, zatim dva momka, očito prijatelja, koji su odlučili zabavu potražiti dva dana vožnje daleko. Iza njih u cijelom redu nova četveročlana obitelj, stariji gospodin i mlada djevojka s dvoje djece. Čudan par, ali ljubav nema pravila, pa... Evo napokon i moje mjesto u četvrtom redu. Do mene sjedi tipični stariji quechuanski bračni par, on taman s gigantskim krumpirastim nosom, a ona u tradicionalnoj nošnji s ogromnim cilindrom na glavi ispod koje vire dvije pletenice. Spuštam svoj ruksak i pogledom snimam zadnji red. Tri doslovno iste 20-godišnjakinje, rekao bih. Identičnog izgleda, identične odjeće..., ma mora da su trojke.
Krećemo. Dok se naš šole pokušao iskobeljati iz prometnog kaosa Santa Cruza, drugi vozač prvih je pola sata čitao plan puta i pravila ponašanja u autobusu. Tako se npr. tijekom putovanja ne smije voditi ljubav na sjedalima kako se ne bi uznemiravali drugi putnici (što je s wc-om nisam pitao, ali ostalo je nejasno), ne smije se urinirati u niti jednom dijelu van wc-a, ne smije se pušiti ni piti alkohol, strogo je zabranjena bila kakva vrsta kockanja, zauzimanje tuđeg sjedala i zamislite, zabranjena je prodaja kokaina i uporaba bilo kakvog vatrenog oružja.
I dok sam pogledom ispraćao tablu s prekriženim natpisom Santa Cruz de la Sierra i pokušao mu obećati kao ovo neće biti posljednje zbogom, podijeljen je i prvi od pet obroka. Večera – pečeni pileći batak i brdo kuhane riže u plastičnoj kutijici koja je zapakirana u toni celofana. Borba s otpakiravanjem trajala je više nego li samo večera, u jednom sam trenutku pomislio sve baciti u smeće jer se netko očito odlučio zajebavati sa mnom, ali znao sam da ćemo sljedeći put jesti tek iza granice, a to može potrajati tko zna dokad.
Taman kad mi se topla riža počela lagano probavljati u želucu začuo sam popularnu špicu 20CenturyFoxa. Lagano naslon prema dolje i gledanje filma prije spavanja. Arnold Schwarzenegger! Opa..., legendarni “raaaan, get tu da čopa”, guy. Savršeno! No, s prvim pojavljivanjem Arniea uhvatio sam se za glavu. Postoji li gori izbor od Švarcija, koji umjesto onog finog njemačkog engleskog naglaska, na kojem je uostalom i izgradio cijelu karijeru, u prvoj rečenici progovori – Lo siento! Ma kome je, pobogu, palo na pamet ovaj film sinkronizirati na španjolski.
Iz sna me probudilo glasno hihotanje ono dvoje mladića iz drugog reda. Svi su spavali osim njih. Bili su okrenuti prema natrag, rukama naslonjeni na naslon za glavu. Mobitelima su snimali i fotografirali onu staru quechuanku koja sjedi u mom redu. Starica je spavala, ali je glasno govorila u snu i svakih nekoliko sekundi podizala lijevu ruku. Izgledalo je to kao noćna molitva na nerazumljivom jeziku. Pomalo nervozan pogledao sam ovo dvoje koji su se istog trna vratili u sjedeće položaje ali su se nastavili smijati. Nisam imao pojma koliko je sati. Nekoliko minuta promatrao sam svoju posljednju bolivijsku noć kroz prozor, a onda sam ponovno utonuo u san. Sljedeće buđenje dogodilo se u četiri sata. Probudio nas je vozač koji nam je došao poručiti da smo stigli na granicu, da nastavimo spavati i da će nas on obavijestiti kad granica bude otvorena. Što? Kad granica bude otvorena? Da ostanem još pet godina u Boliviji ova me zemlja nikad ne bi prestala iznenađivati. Naime, granični prijelaz u Yaquibi otvara tek u sedam sati. Zanimljivo je da je na drugoj strani argentinska granica otvorena cijelu noć. Nije nam preostalo ništa drugo nego se vratiti na spavanje.
Tri sata kasnije evo ti vozača natrag. Sedam je sati i idemo svi vanka na bolivijsku migraciju. Da sam cijelu noć sanjao kako me proganja Freddy Krueger bila bi to blaža verzija noćne more za ono što je uslijedilo ispred autobusa. Red od 300-tinjak ljudi, jedan po jedan na ispitivanje kod graničnog policajca i to na dobrih 30-tak stupnjeva bez vode. Tri sata sam umirao u toj blajburškoj koloni dok sam došao na red, a onda porcija bespotrebnih pitanja na kojih pola od njih nisam znao odgovoriti, bum pečat u putovnicu i natrag u autobus. Što sad? “Pripremite sve dokumente, sada će ući Argentinci koji će pokupiti vaše isprave za pregled. Dok se ne vrate nitko ne smije van”, naredio nam je vozač. S ugašenim motorom autobusa, što je značilo da klima ne radi, bez vode, gladni, na užasnoj vrućini, čekali smo dobrih sat vremena dok se Gaucho nije pojavio. Mrkog pogleda odlučio je nasumice iščupati dvojicu iz autobusa na dodatno ispitivanje što je trajalo još pola sata. “A sad, svi van iz autobusa, uzmite sve stvari u prtljažniku i na pregled.” Opet u kolonu od 300-tinjak ljudi, jedan po jedan. Još sat i pol.
U 14 sati napokon možemo dalje. A evo i doručka. Bočica vode od 3 deci, dva zapakirana keksića i jedna žitna pločica. “Pa jesam li ja dijete od pet godina da gutam kekse u dva popodne? Dajte mi nešto konkretno.” Pocugao sam vodu u sekundi, a ove pizdarije podijelio djeci u odjeljenju. Isto je napravio i Kolumbijac Pedro, koji također prokomentirao siromašan doruča,k ali i otkrio sva banalna pitanja koja mu je postavila argentinska policija. Naime, on je bio jedan od one dvojice koji su izvučeni iz autobusa.
Nije prošlo ni pola sata vožnje, a evo na novom pregledu – Seguridad Nacional! Ipak smo mi autobus koji dolazi iz Bolivije. 'Ajmo Jovo nanovo. Svi vanka, stvari ponovno na pregled. I to je potrajalo dobrih pola sata, a onda me za zapešće uhvatio jedan policajac koji me strogim pogledom zatražio putovnicu. Ne znam zašto, ali moja hrvatska putovnica izgledala mu je jako sumnjivo. Pozvao me sa sobom i odveo u mali tamni sobičak, dva za dva i počeo rešetati s pitanjima.
“Gdje ideš?” “U Buenos Aires.” “Što ćeš tamo?” “Putujem.” “Zašto baš tamo? Čime se baviš?” “Putujem po Latinskoj Americi i pišem.” “O čemu pišeš?” “O svemu.” “I nemaš kokain u koferu?” “Ne.” Moje ne ponovno mu je bilo sumnjivo pa je odlučio prekopati sve moje stvari. Trebalo mi je dobrih 10 minuta da ih ponovno dovedem u red.
“Hrvat?” “Da.” “Volim vašeg Novaka Đokovića.” “Da, ali on je Srbin.” “A tko je vaš poznati sportaš?” “Hmm... Luka Modrić.” “Nikad čuo.” “Igra u Realu...? S Ronaldom...? Mandžukić...? Mirko Filipović...?” Nije imao pojma. “Davor Šuker?” “Aaaaa, njega znam.” A tko ne zna brenda? Napokon se vraćam u autobus gdje me svi nestrpljivo očekuju. Možemo dalje.
Sat vremena vožnje i novo stajanje. Vozač se usred ničega zaustavio pored malog restorana. Točnije bolje ga je nazvati klasičnom rupetinom. Tu smo imali plaćeni ručak, naš treći obrok. Prije svega krenuo sam u toalet i čim sam otvorio vrata ugledao sam onu staru babu s prvog sjedala kako pored otvorenih vratiju zasebne zahodske školjke obavlja nuždu. Onaj za dame bio je krcat pa je odlučila nuždu obaviti u muškom kao da je to najnormalnije na svijetu. I to s otvorenim vratima. Jednostavno je nisam mogao zaobići pogledom a ona je na mene sasula salve uvreda. Odlučio sam odgoditi pražnjenje za poslije i pomalo šokiran prekinuo neugodnu situaciju. Kad sam ušao u blagovaonu svi su već bili za stolom. Čekalo me slobodno mjesto do Pedra. Dok smo čekali jelo uslijedio je međusobni set uobičajenih pitanja – odakle si, čime se baviš, zašto ideš u BA, itd. Gladan kao vuk jedva sam dočekao ugledati tanjur ispred sebe, a na njemu pečeni pileći batak i brdo kuhane riže. Opet? Ah, bolje išta nego ništa. Za piće je bio poslužen gazirani sok od papaje. Imao je okus kao smiksani užas. Podsjećao je na Fantu shokatu s dvostrukom dozom šećera.
Uslijedilo je jedno od najgorih popodneva ikad. Za djecu u našem odjeljenju ovaj put očito je bio predugačak. Nervoza ih je oprala do maksimuma. Vrištanje i plakanje popraćeni španjolskom sinkronizacijom holivudskih filmova koji su se izmjenjivali na ekranu dovodili su me do ludila. Osjećao sam kako mi palci na nogama trne. Iako je ležaj bio poprilično udoban, to ipak nije to. Nije to vlastiti krevet i prije svega vlastiti mir. Pokušao sam spavati, nije išlo. Pokušao sam čitati, nije išlo. Pokušao sam gledati film, nije išlo.
Pored mene je u brzom hodu sa zadnjeg sjedala prošla jedna od djevojaka iz terceta. Išla je na wc. Putem sam promotrio njenu pozadinu. Hmm, nije loše. Dvije minute poslije vratila se na svoje mjesto. Ma ne znam da li je velika kazaljka na satu prošla tri crtice, a kroz prolaz je proletjela i druga. Identično obučena. Hmm, ni ova nije loša. Ustvari, ista je kao i prva. Da sam mjerio njeno vrijeme boravka u toaletu i povratka na mjesto mislim da bi imala jednako prolazno vrijeme kao i prva. Naravno, evo ti i treće. Sve isto, odjeća, guza, hod, trajanje nužde i povratak. Presmiješne su. Ili je možda jedna te ista tri puta bila na wc-u u samo nekoliko minuta? Ni sam ne znam kako sam izdržao nesnosno popodne do zalaska sunca. Sve me boli, noge ne osjećam, glava će mi eksplodirati. Još samo 15-tak sati vožnje. Samo? A djeca su još nesnosnija nego prije. Jadničci. Ovaj put za njih definitivno je pravo mučenje.
Oko 23 sata zaustavljamo se u predgrađu Rosarija. Da, to je onaj grad koji je popularnost stekao jer je u njemu rođen onaj Hobbit Lionel Messi. Razlog stajanja – večera. Ponovno smo u maloj rupetini. Sjedam s Pedrom i još nekolicinom ljudi za stol na kojem uspravno i ponosno stoji zelenkasta boca neobičnog oblika s prozirnom tekućinom u kojoj se igraju mjehurići. Na etiketi je pisalo Spite. Jako kreativna imitacija. Napokon stiže i večera. Topla aluminijska kutijica identična onoj iz dostava. Otvaram iznenađenje kad ono – pečeni pileći batak i kuhana riža. “Ma daj me nemoj jebat'. Pa i Kinez bi već poludio.” Riža mi je već počela izlaziti na uši ali... Utrpao sam i to u sebe jer želudac je već odavno počeo zapomagati. Noć je bila iznenađujuće mirna. Gotovo svi su spavali. Ja nisam mogao. Odlučio sam pogledati sljedeći film koji će osvanuti na ekranu ali sam odustao shvativši da je upravo počeo jedan iz serijala Step Up-a. Sljedeća dva sata spasio me golemi sudoku kojeg sam izvukao iz ruksaka, a onda sam se naposljetku i ja ugasio.
“Pa kakva sam ja budala!”, bila je prva misao s kojom sam se probudio sljedeće jutro dok mi je sunce pržilo obraze kroz prozor. Zaboravio sam na jako bitnu stvar. Iako sam gotovo svima javio da se moj plan puta promijenio, da idem autobusom a ne avionom, to nisam napravio s osobom koja me treba dočekati na kolodvoru. Roaming mi ne radi, interneta nemam, a baterija mobitela s bolivijskim brojem davno je crkla. Na kolodvoru me u ranu zoru trebao dočekati moj prijatelj, sportski novinar Vedran Buble, koje je također na proputovanju po Južnoj Americi i trenutno je u Buenos Airesu. S ovom promjenom ja dolazim iza podne. Sigurno me pokušava dobiti na mobitel, ali bezuspješno. Poludjet će!
Od trenutka ulaska u BA do kolodvora trebalo nam je dobrih sat i pol. Odmah sam shvatio o kakvom se ovdje monstrumu od grada radi. Posljednje minute prije iskrcavanja na kolodvor u Retiru mislio sam da ću se rasprsnuti kao kokica u mikrovalnoj. A kad se to napokon dogodilo uslijedio je novi polusatni pretres policajca.
Usput sam se pozdravio s Pedrom kojeg vjerojatno više nikad neću vidjeti u životu, ali na to sam već navikao na ovom putovanju. Kolodvor je čudovišno velik, toliko ljudi, toliko ulaza i izlaza, toliko graje i žamora. Nalazim telefonsku govornicu i zovem Bublu, ali mobitel mu je isključen. Zovem njegovu djevojku Sanju. Javlja se, ali je ništa ne razumijem koliko je veza loša. Dobrih par minuta pokušao sam dešifrirati što govori ali uzalud. 24 pesosa za ništa. Lijepi početak. Kolodvor također ima internet ali nije besplatan. Treba kupiti nekakvu karticu bez koje nema spajanja. Ok, ali ama baš nitko ne zna objasniti gdje se ista može kupiti. Na koncu u silnoj ponudi restorana nalazim onaj s internetom. Eureka! Uspio sam uspostaviti kontakt s njima. Stići će za 20 minuta.
Odlično, došao je trenutak kada napokon mogu reći – zbogom, Bolivijo! Moja nova argentinska avantura može početi. Ah da, da ne zaboravim napomenuti kako peti obrok u autobusu uopće nije podijeljen.
Je ti lipo...