Mlada Vinarija Tonković u Bački, u Vojvodini, od samog svog početka, a bilo je to u prvom desetljeću ovoga stoljeća, u potpunosti se posvetila – kadarki. Za mnoge vinoljupce to je potpuno nepoznata sorta, a malo u šali, a puno više u zbilji ustvrdili smo da tamo od nje rade najbolju kadarku na svijetu! Jer, bila je to nekoć slavna sorta Podunavlja, naročito mađarske regije Seksarda, kamo je stigla iz okolice albanskog Skadra s izbjeglim pravoslavcima pred otomanskim osvajačima, odatle joj očito i ime.
Prije stoljeća, dva, bila je gospodsko, grofovsko vino, što je svojim kvalitetima i zavrijedila. Nekad se uzgajala širom Slavonije i Vojvodine, iščeznula je iz vinograda 60-ih godina prošloga stoljeća; ponajprije zbog svoje osjetljivosti u uzgoju, a i zbog konkurencije novih, uspješnijih međunarodnih crnih sorti. Opstala je u Mađarskoj, ali kao sekundarno vino, uglavnom u mješavinama kao što je nekad popularna Bikova krv (Bikaver). Danas se i u nekim vinogradima u Hrvatskoj obnavlja.
Obitelj Tonković, iz posve drugog biznisa, početkom 21. stoljeća kupila je 10 hektara – pješčanog – tla blizu Subotice, na salašu gotovo na granici s Mađarskom; odlučili su posaditi lozu i na 7,5 ha zasadili – kadarku. Prvu berbu imali su 2011., a u vinogradu sve rade ručno. Utemeljitelj, Ignacije Tonković (koji je na žalost nedavno umro) odlučio je obnoviti „taj simbol ovog podneblja, našu nekadašnju uzdanicu i vratiti joj stari sjaj“.
I uspio je: Tonkovićeva kadarka na vinskim je listama u Bordeauxu, eksponat u tamošnjem čuvenom Svijetu vina, dobitnik Decanterovih priznanja…S takvom kadarkom novinare je na presici u Vinoteci Bornstein upoznala sve agilnija promotorica vina Marija Vukelić (Zlatne riječi). Pridružio joj se i sadašnji vlasnik, Tonkovićev zet Miro Reljanović, inače liječnik u Rijeci (na slici).
Počelo je s ružičastim pjenušcem, pokusnim kušanjem, iz berbe 2015. kojeg je napravljeno tek stotinu butelja (devet mjesi na kvascima, klasična metoda), i više ga zapravo ni nema. Finih je sitnih mjehurića, dobro perla, dojmljivih voćno-cvjetnih mirisa i aroma, ali ipak nedostaju mu kiseline. Uslijedila je ružičasta (Rose) kadarka, puna, sočna, koja pristaje uz predjela ali i jača jela; pa je poklopila i dosta slan pršut. (Valja reći da su sve te kadarke bile oko 13,5 % alkohola). Na žalost, zasad ga je napunjeno tek 1300 butelja.
Fantazija iz 2012. snažnog je mirisa crnog bobičastog voća, osjeti se i drvo, ima malo i čokolade. U ustima je živo, puno, pitko. Osobno, ali i po mišljenu kolega, najbolji je dojam ostavila Rapsodija '13, koja je provela 22 mjeseca u hrastovoj (mađarskoj) bačvi od 300 litara; nježnijeg je mirisa, uglađenog, s puno manje drva…svježa, s više dobrodošlih kiselina, puna, pitka.
Icon (Ikona) iz 2014. tek je za kušanje, osjeća se mladost, fino je suho, mesnato vino, kompleksno…i opet samo 1000 boca, nisu u prodaji…(inače, sada Tonkovići pune 30.000 butelja, optimalni je plan, s proširenjem vinograda 40.000). Fantaziju '13 kušali smo iz bačve; još je premlada za neke jače zaključke, naslućuje se dobar potencijal. I na kraju – nitko nema takav raspon različitih tipova vina od kadarke – slatkiš, pretenciozno nazvan ledeno vino, iako to nije. Jednostavno je, dopast će se mnogim ustima, ali s kategorijom ledenog vina nema veze: grožđe je ubrano pa smrznuto! nema botrytisa ni ostalih odlika tog tipa…Preporuka vinariji – s obzirom na uvjete koji tamo vladaju – zimi i -25 Celzijevih stupnjeva, potrudite se oko zbilja ledenog vina.
Inače, za uspjeh vina Kadarka Tonković uvelike su zaslužni mađarska enologinja i španjolski enolog, koji je i uspostavio taj slijed po obrascu Rioje. A u prošlosti kadarka je bilo omiljeno vino i inspiracija za skladanje u čuvenih glazbenika, Franza Schuberta i Ferenca Listza npr., koji ju je svake godine slao i papi, pa su tradiciju nastavili i Tonkovići, koji su je poslali 2009. Benediktu XVI.
