Akcija započinje rano. Oko 8 sati uskačem u auto mog Bolivijca. Krećemo prema okupljalištu. Stižemo za 20-tak minuta. Stigli smo zadnji, tamo već sat vremena traju posljednje pripreme za cjelodnevni pohod. Oko 9 sati napokon je sve spremno. Pokret!
U prvom naselju nastaje pravi kaos. Na desetine djece pohitalo je preko blatnjavih pragova svojih kuća i opkolio tri automobila iznenađenja. Ta se djeca još sinoć nisu nadala ničemu, a sada su njihovi snovi ipak postali stvarnost.
Oni nemaju imena, ne traže zahvalnost i priznanje iako već 13-tu godinu za redom rade istu stvar. 12 divnih i toplih ljudi odrekli su se vlastitog zadovoljstva kako bi usrećili mališane kojima roditelji ne mogu priuštiti ni najmanje veselje za taj najveći blagdan konzumerizma, u kojeg je svijet pretvorio Božić. Još prije 13 godina odlučili su Badnji dan provesti na današnji način, umjesto pripreme posebnog božićnog jelovnika oni će cijeli dan biti u obilasku južne strane regije Santa Cruz, u kojem vlada prava bijeda, u kojem se živi na samom rubu egzistencijalne regularnosti, gdje 15-tak ljudi dijeli 40 kvadrata ciglaste kućice, gdje je topla voda oduvijek prava nepoznanica, a božićne radosti samo skupa zabava za bijelce.
Bakalar, pašteta od okusa morskih plodova, lignje ovakve i onakve, hobotnica na salatu i ove su godine za ovih 12 ljudi u drugom planu. Još prije 20-tak dana započela je akcija prikupljanja novca. Od svojih su obitelji i prijatelja, kolega s posla i škole, pomoću raznoraznih donacija i udruga prikupili oko 60 tisuća BS-a (oko 52 tisuće kuna) s kojima su potom kupili igračke i slatkiše za ovu siromašnu djecu... I jedan maleni tricikl. Tri prekrcana terenca puna lutkica, lopti, reketa za badminton, autića, bombona, krekera, i jedan maleni tricikl, cijeli će dan obilaziti spomenuti kraj u kojem živi oko 6 tisuća djece.
Zaustavili smo se oko podneva u Tirinu, jednom od najvećih naselja u ovom kraju. Izbezumljeni pogledi napaćenih majki i prljava dječja lica buljila su u nas dok smo sjedili u automobilima.
Nemaju oni baš često priliku vidjeti bijelog čovjeka u motoriziranom monstrumu. Trenutak u kojem zbunjenost na licima zamijeni oduševljenje zaista vrijedi. Kad je prvo dijete dobilo loptu i vrećicu bombona iz ostalih kuća, poput najezde pomahnitalih mrava nahrupila je bujica razdragane dječurlije. Njih na desetine u tili čas stvorile se pred nama. Svatko želi komadić zadovoljstva. Plahi pogledi, te sitne oči još do prije nekoliko sekundi govorile su kako Boga nema, a sada se sve okrenulo u njihovu korist. Gledam ovu 12-orku, sretni su jednako kao i djeca. Ti ljudi su navikli biti ljudi, imati toplo srce koje zna dijeliti sreću. Na mom licu osmijeha nema, knedla mi je u grlu. Prestrašen sam i ljut! U trenutku sam spoznao svu jadnost svog bića i kaste ljudi kojoj pripadam. Poserem se na svoju iskaznicu konzumerizma. Puno je ljepše biti čovjek, ali i puno, puno teže.
Smrad ukiseljenog sira i mrtvog nečeg proždirao nam je nosnice na ulazu u Buruhos. Maleno mjestašce koje izgleda kao ruševina nekog davnog rata kojeg je plan renovacije slučajno preskočio. Zaustavljamo se pored nekoliko kuća, nazovimo to kućama. Iz jedne izlazi muškarac od kojih 30-tak godina i pita koga tražimo. Kaže da ovdje više nitko ne živi posljednje dvije godine. Zadnja poplava uništila je sve usjeve pa su se gotovo svi odselili, osim njegove obitelji i obitelji njegova brata. Ne vjeruje da smo došli upravo njegovoj djeci pokloniti darove. Pozelenio je! Ispaćeno lice pretvorilo se u lice grešnog čovjeka. Ispričao nam je kako je prošle godine u ovo vrijeme morao napustiti kuću na nekoliko dana, a kada se vratio zatekao je svog devetogodišnjeg sina s plastičnim bagerom u ruci. Dječak se kleo kako su ovdje bili neki ljudi koji su dijeli darove. Nije mu vjerovao, bio je uvjeren kako je igračku negdje ukrao. Prebio ga je kao najvećeg zločinca. Muškarac je briznuo u plač.
Vrućina je bila nesnosna oko 16 sati kada smo se zaustavili u Dallamar. Djeca su nas spremno čekala, iz svojih su kuća istrčala još otkako su u daljini primijetili da se tri velika automobila približavaju njihovom kraju. Prepoznali su nas. Do razdragane djece stajala je jedna mlada djevojka u kasnim 20-tima. Ronila je suze, ali se istovremeno i nasmijala kada je ugledala onaj maleni tricikl. Bio je to poklon za njenu četverogodišnju kćerkicu kojoj je 12-orka prošle godine obećala taj poseban dar. Nažalost, tužna vijest. Djevojčica se nedugo nakon prošlogodišnjeg Badnjaka jako razboljela. Nije joj bilo spasa..., možda i jest, ali ovo je jako siromašan kraj za kojeg nitko ne mari. Maleni tricikl, nažalost, ostat će samo vječna uspomena na jedan mladi život koji se prerano ugasio.
S gorkim okusom u ustima u 18 sati nalazimo se u Risti. Kaže mi 12-orka kako je ovo već tradicionalna postaja na koju uvijek stižu u isto vrijeme. Djeca iščekuju naše darove dok njihovi roditelji pripremaju objed dobrodošlice. Tradicionalni gulaš sa sastojcima koje uzgajaju ovdje u selu bio je slastan predah. Obilje zabave, dobre energije, dječjeg osmijeha i pjesme na 35 celzijanera... I to na Badnjak. Neobično!
Selo po selo, naselje po naselje... Akcija je trajala sve do 20 sati. Podijeljeno je točno 5.714 igračaka i jednako toliko vrećica slatkiša (rekao mi je glavni statističar nekoliko dana poslije). Nakon odvoženih 300 km uokolo umorni kao magarci vratili smo se u Santa Cruz, ali ujedno oduševljeni i dobre volje, ispunjeni do krajnjih granica. Nisam neki moralist, ne želim glumiti toplu ljudsku dušu, nisam borac za mir u svijetu i vise manje me zaboli za dupine, ali doživjeti ovo iskustvo nešto je zaista posebno. Pomaganje djeci i dijeljenje poklona iz sekunde u sekundu postaje prava ovisnost. Odličan osjećaj.
Hvala 12-orki koja na kraju svega poručuje: "Dragi Hrvati, pomazite siromašnoj djeci. Učinite to i osjećat ćete se puno bolje. Sretan vam Božić i Nova godina."
Ja sam tako za Badnjak ostao bez porcije bakalara i fritula... I nije mi žao.
