Knjiga “Fantastični mačak Bob / I kako mi je spasio život” Jamesa Bowena svjetski je hit.
Na hrvatskom ga je objavila izdavačka kuća Znanje (urednica Nataša Pajić, prijevod Mirjana Čanić, 69,90 kuna). Čitatelj ovdje ne može (i ne smije) očekivati veliko književno djelo, ali naći će stranice koje će ga razgaliti i uz koje će se dobro zabaviti.
Kružilo internetom
Ovo je, naime, istinita priča koja je prvo zaživjela na brojnim fotografijama koje su kružile internetom, jer Bob je bio i turistička atrakcija koju su ljudi iz cijelog svijeta ponijeli kao jednu od svojih uspomena na britansku prijestolnicu. Nakon toga i Bobov je vlasnik shvatio potencijal cijele priče i tako je nastala knjiga. Mačak Bob je (ne tako) običan ulični mačak. Riđi zavodnik, promrzao i ranjen luta ulicama Londona i u jednoj veži kuće sa socijalnim stanovima sreće svog budućeg vlasnika. I on je promrzao i ofucan, ulični svirač koji se bori s ovisnošću i koji pokušava ostaviti droge. Priča je to o tome kako je jedan mladi čovjek dotaknuo društveno dno, ali i kako mu je jedan mačak pomogao da se zauvijek očisti od droge, ali i postane punopravni član društva.
Bowen knjigu piše pucajući na emocije čitatelja, jer upravo se tako Bob zavukao u njegovo srce, ali i srca mnogih koji prolaze stranicama ove knjige. Dirljive su tako priče o usamljenim staricama koje, dok traje hladna londonska zima, pletu šalove i božićne kapice za jednog mačka. Puno je tu i humora, ali i poteza (kako platiti veterinara kad ne znaš kako ćeš sljedećeg dana platiti vlastiti obrok) koje će razumjeti samo ljubitelji životinja. Ako ste među njima, tražit ćete Boba po londonskim ulicama.
Ranjiva skupina
No, nije ovo samo pitko štivo. Priča je to i o velikoj usamljenosti, o ljudima koji su na društvenom dnu, a svi ostali ih ignoriraju, ne primjećuju. Tek kada ljudi počnu zastajati nad lijepim riđim mačkom koji leži u kovčegu za gitaru, počnu razgovarati s njegovim vlasnikom shvaćaju da je i on tu. A to je okidač koji će uz Boba preokrenuti njegovu životnu priču, učiniti da i on bude kao i svi ostali.
– Lijepa i dirljiva priča koja može poslužiti kao jedan od bezbroj primjera da je veza između čovjeka i kućnog ljubimca, a nekad i životinje iz prirode koja ne spada u kategoriju kućnih ljubimaca, promijenila život čovjeka i donijela nemjerljivu psihološku dobrobit. Do ovisnika kao izrazito psihološki ranjive skupine iz niza razloga teško dopiru klasični tretmani, medicinski i/ili psihoterapijski. I tu se stvara međuprostor u kojem se nekad pojavi okidač koji izvuče iz pakla droge/alkohola. Nekim ljudima to je ljubav i razumijevanje koju im pruži partner, prijatelj ili obitelj, drugima vjera, a može to biti i kućni ljubimac – kaže prof. dr. sc. Predrag Zarevski, psiholog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Dodaje da odgovornost prema nekom drugom u situaciji kad je nemamo prema samom sebi može biti taj maleni uteg koji može pretegnuti na stranu života umjesto na stranu smrti. Vjerojatno smo svi vidjeli ljude koji su se prestali brinuti za sebe, ali njihovu kućnom ljubimcu ništa ne smije nedostajati. Upravo ta potreba da se zaštiti drugo biće može biti taj neprocjenjivi motiv da se ne odustane.
– Znanstvenici raznih struka (psihijatri, psiholozi, sociolozi, kriminolozi) pokušavaju otkriti zašto neki ljudi završe u paklu droge i kako im pomoći ako stvari krenu u krivom smjeru. U početnoj fazi istraživanja pokušalo se utvrditi što povećava vjerojatnost da će netko krenuti tom stranputicom. Danas se sve više proučava, osobito u području pozitivne psihologije, zašto netko nije krenuo u tom smjeru, koji su to zaštitni čimbenici.
Primjeri poput istinite priče o mačku Bobu za znanost nemaju velik značaj u smislu dokaza teorije ili zakonitosti, ali mogu potaknuti sustavna istraživanja – ističe prof. Zarevski i nastavlja:
– O mnogim dobrobitima koje pruža briga za kućnog ljubimca postoji izuzetno puno znanstvenih dokaza u koje nitko više ne sumnja. S druge strane, istraživanja na uzorcima ovisnika imaju mnogo organizacijskih, etičkih, pravnih i sličnih otežavajućih čimbenika te je malo vjerojatno da će ikada biti sustavno provedena. Međutim, da su u nekim slučajevima, poput mačka Boba, kućni ljubimci mogli imati snagu okidača, ne treba sumnjati. Zašto kažem “okidač”? To je usporedivo s onim načelom koje nas uči povijest – postoje uzroci i povodi za ratove. Tako je i s ovisnostima kad govorimo o odluci o prekidu, postoje uzroci i povodi. U populaciji ovisnika važi krilatica: sve je to u tvojoj glavi! Pritom misle da nema tog tretmana koji ga može izliječiti ako sam ovisnik u dubini svoje duše ne odluči tako. Medicinski dokazi ne podupiru takvo stajalište jer droge mogu napraviti velike i nepopravljive promjene na mozgu.
S druge strane, taj isti mozak na koncu ipak ima zadnju riječ, pa ostavimo znanosti da odluči tko je u pravu. I zato bih ja kroz osobno iskustvo, a još više kao psiholog koji dobro poznaje koristi koje imamo od kućnih ljubimaca, koliko god da “navijam” za ta divna stvorenja kao panaceju (ono što liječi sve rane), u Bobovu slučaju rekao da je vjerojatno negdje u najdubljim razinama svoje psihe James Bowen odlučio prekinuti s drogom, a to malo, nemoćno biće koje pruža bezuvjetnu ljubav bilo je savršen okidač – objašnjava P. Zarevski.
>>Uz Dinu nema straha, a ni epilepsije
>>Moje dijete želi mačku za kućnog ljubimca. Je li to 'pametno'?
