Dan im izgleda idilično: u voćnjaku pasu travu, pa se valjaju u blatu i kupaju daleko od tuđih pogleda, a za večeru im posluže malo eko zrna. Potpuno su slobodne. Takav život žive crne svinje na eko farmi Orlov put u Baranji, udaljenoj desetak kilometara od Osijeka i gradske vreve. Put do nje vodi kroz Bilje, uz glavnu prometnicu, no kad se slijedi putokaz i skrene ulijevo, u šumici se otkriva potpuno novi svijet. Na ulazu nas dočekuju konji, u dvorištu i stajama je 150 krava, čuje se blejanje... No, u tom životinjskom carstvu prave su zvijezde ipak svinje, u čijim venama teče krv mangulice, fajferice i duroka. Križanci su to po jedinstvenom receptu vlasnika Gorana Gusaka.
– Stvorili smo si matično stado s genetskom kombinacijom koju smo smatrali idealnom, da ne bude premasno, kako bismo dobili zdravu slaninu i meso. Poanta nam je bila uzgojiti hranu za našu obitelj, a sada je imamo dovoljno i za prijatelje i goste – kaže Gusak.
Matično stado broji pedesetak svinja, a godišnje im u oborima zaskviči, u prosjeku, stotinjak prasaca.
Prva su ekološka farma u Hrvatskoj i pioniri ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj. Certifikate su izborili 2001., a na njihovu se imanju, oko kuće gdje i živi cijela obitelj, proteže sedam hektara oranica na koje pune 33 godine nije pala ni kap kemije. Još uvijek su jedini, koliko znaju, proizvođači ekološke certificirane slanine, kulenove seke, masti i čvaraka. Na svoje specijalitete turiste ne moraju dugo nagovarati.
– Mi našu slaninu od turista moramo braniti, bude to pravi napad! – smješka se on dok pokazuje, kako kaže, “posljednje dvije table eko slanine u Hrvatskoj”. Od njih trideset, polovicu godine “preživjele su” samo dvije. Jedna teži 15 kilograma.
Čisti čovjekov organizam
– Poznato je da mangulica i fajferica imaju ljekovitu slaninu koja jača imunitet i čisti čovjekov organizam, liječi ga. Kod uzgoja koji nije ekološki, u slanini se, od silnih koncentrata i kemije, skuplja sve što nije dobro za naše zdravlje. U našoj preradi nema nitrita koji se obično stavljaju, već koristimo morsku sol, a slanini dajemo samo deset posto dima, jer ni on nije zdrav. Je li zdravija takva slanina od maslinova ulja? Ne znam što znanstvenici kažu, ali može biti samo u istom rangu, sigurno nije ništa manje zdrava. Dokazani su njezini pozitivni učinci. Liječnici je čak preporučuju teškim pacijentima na kemoterapijama, a u to sam se uvjerio jer me zovu pacijenti iz cijele zemlje. Nema grada u Hrvatskoj gdje nismo slali slaninu za lijek. I medicina je to, očito, činjenično prihvatila, nisam ja ništa izmislio. Ne znaju svi da ekološki suhomesnati proizvodi uopće postoje, a mi smo jedini s certifikatima pa zato baš nas zovu. Samim time što je ekološka, a još od crnih svinja, već je potpuno drukčija od “bijele industrije” – rezimira naš sugovornik.
Svinje su im mješavina crnih slavonskih svinja, mangulica i duroka. Nakon 50 godina, doveli su prvu mušku mangulicu preko hrvatske granice, iz Mađarske, a ta je pasmina poznata po dobrom kolesterolu.
Zamezimo se turistima
– I mi volimo s turistima meziti, pa da svi zajedno dulje živimo i uživamo! Ubacili smo i kap duroka, samo da prošaramo slaninu. Durok je poznati pasminski poboljšivač, američka je to divlja svinja. Kombinacijom smo dobili proizvode s manje masti, prilagodljive za moderne goste. Obične bijele svinje ni po čemu nas ne zanimaju, da nam ih poklone 5000 komada, zahvalili bismo se – otkriva.
Baš kao i križanje, i hranidbu su sami osmislili.
– Ekološkom lucernom hranimo naše životinje, a uz takav jelovnik, proizvodi moraju biti ljekoviti – uvjeren je.
Slanina se suši šest mjeseci u podrumu, u koji je uveden ulaz i izlaz svježeg zraka. Vlaga i temperatura su podrumske, “baš kao i u bakinu podrumu”, samo što su ga, kaže, malo modernizirali, “ali na jednostavan način”, bez strojeva, sa svježim zrakom po potrebi. Osuše 700 do 800 kilograma slanine u godini. Iz podruma je iznose na terasu pa nakon tog “zračenja” završava na vakumiranju. I čeka turiste.
Nikakve tajne nema, dodaje, ni u proizvodnji ekološke kulenove seke.
– Morska sol, eko paprika, eko bijeli luk i eko meso – nabraja on.
Ideja da živi u prirodi i uzgaja životinje stasala je u njemu još otkako je bio u drugom razredu osnovne škole. Odrastao je na Savi, u Slavonskom Brodu, gdje je i rođen. Djed mu je bio savski alas, ribar, cijeli je život proveo na toj rijeci, a zanimljivo je da je od turskih begova na dar dobio otok, između Zbjega i Bosne. Na tom je otoku Goran Gusak proživio s djedom najljepše dane života.
– Djedov otac je dobro surađivao s turskim begovima u Bosni i kada je djed postao punoljetan, oni su mu prepisali otok, kao znak dobre suradnje. Kilometar je dugačak, nije preširok, prostire se na šest-sedam hektara. Djed je tamo imao kuću i šljivik, a kako je zaratilo, ja sam kasnije napravio svoj “otok” u Baranji – govori Gusak i vidno se prepušta sjeti.
Svu hranu koju i sami jedu i poslužuju svojim turistima, proizvedu u vlastitu dvorištu, “od meze do petog jela”. Još su uvijek jedini, koliko im je poznato, eko-agro turizam u Hrvatskoj.
– Ništa ne kupujemo u trgovini. Nisam bio u trgovini pet godina. Jedemo kozje mlijeko i sireve, kupujemo jednom mjesečno toaletni papir i salvete. Prva nam je ideja bila promijeniti život, otići u prirodu, što smo i uspjeli. Živjeli smo jedno vrijeme u Osijeku, gdje sam i studirao. Bavio sam se trgovinom, a još kao student imao sam svoj mlin za mljevenje pšenice. Oduvijek je u meni postojala žica za poduzetničku akciju, a da živim baš kao danas, maštao sam od malih nogu. Prodali smo stan u gradu i kupili šest i pol hektara napuštene i zarasle zemlje.
To je doktorat života
Vlasnice su bile bake iz Kopačeva, a zemlja nije obrađivana od 1985. godine. Bilo je to praktički prirodno smetlište s bunkerima od rata. Očistili smo ga i sagradili farmu i dom. Sva se obitelj lako prilagodila. Sin Marko studira agronomiju, kći Ana je još u osnovnoj školi, lijepo im je u prirodi, žive kao u filmu. Marku je 20 godina, vozi traktor, balira, sjajan je student i traktorist. Supruga Irena je profesorica glazbenog, ali radi samo dva sata u školi u Bilju, a ostale sate troši na naše knjigovodstvo – priča nam.
Dvadesetak tisuća turista godišnje zakorači u njihovo dvorište.
– Radimo bolje nego u Švicarskoj! Orlov put ne može se uspoređivati s poljoprivredom u našoj zemlji jer s njome nema nikakve veze. Poljoprivreda je u Hrvatskoj u strašnoj patnji. Naša je ideja potpuno drukčija, za ekološku se poljoprivredu nije ni čulo ni znalo kada smo se mi u nju upustili. Spojili smo povrtlarstvo, voćarstvo, stočarstvo, turizam i preradu pedesetak proizvoda. Zatvorili smo krug od oranica do turista. To je doktorat života. Najbolja je prodaja ona na kućnom pragu. Kako smo učili? Nikako. Sve što sam s djedom radio, to sam primijenio. Nikakve tu nema nauke, samo rad i ljubav. Agronom sam po struci, ali o ekološkoj poljoprivredi se u moje doba na fakultetu nije učilo – iznosi Gusak.
Muči ih jedino nedostatak radne snage. Zaposlenih je šestero, traže još deset radnika, ali ih ne mogu pronaći već tri godine.
– Nitko se ne javlja, iako nudimo prosječne hrvatske plaće, ne minimalac, i nagrade. Trebamo traktoriste, djelatnike za preradu voća i povrća, nije nužna kvalifikacija, mogu biti i bez dana škole, ali da imaju dobru volju, sve je kod nas jednostavno i sve se nauči. Može se kod nas napredovati i raditi, ali nema ljudi. Iselili su se, a oni koji su ostali, ne žele raditi. Ne dopusti li država hitan uvoz radnika, bit ćemo prisiljeni smanjiti poslovanje – iskren je.
U Slavoniji i Baranji se početkom ljeta osjetila nestašica crnih svinja, no Gusak na to rezignirano odgovara:
– Nemamo pojma što se u državi događa, Orlov put je naša država i mi ih imamo dovoljno. Nemam vremena uopće pratiti te tragedije u Hrvatskoj.
Stvorili su svoj mikrosvijet. Kada postave solarne ploče, moći će se, šali se, “izgasiti” iz civilizacije. No, zašto su i dalje među rijetkima koji su prihvatili takvu poduzetničku i životnu filozofiju?
– Nije teško izboriti certifikate, pravila su vrlo jednostavna i normalna. U novije je vrijeme oko tri posto ekoloških farmi u Hrvatskoj, a donedavno ih je bilo jedan posto. Plan je bio osam posto. Možda ga i ostvarimo za deset godina... Zašto je tako? Ljudi su nam neškolovani, napaćeni, opravdano, ubili su ih veliki nakupci poput Todorića, obezglavljeni su, ni sami ne znaju što žele, a država nikada nije htjela uložiti u obuku ljudi za ekološku poljoprivredu. U Austriji takva proizvodnja zauzima 30 posto i najjača je u svijetu, a mi kao susjedi kaskamo 30 godina za njima – navodi.
Posla ima ali nitko ne robuje
Cijene su njihove slanine znatno skuplje, možda i dvostruko, od one koja se nudi na policama trgovačkih centara. No, i dalje su, uspoređuje, dvostruko jeftinije nego u Europi, samo stotinjak kilometara dalje.
Gusakove svinje žive u prosjeku dvije godine i jedu ekološku hranu. Životni vijek “običnih” svinja je šest mjeseci.
– Eko kukuruz stoji 2,50 kuna, a obični 70 lipa pa je sve jasno – računa on.
Da se vrati u grad, Goran bi bio, slikovit je, kao kanarinac u krletki. “Odapeo” bi, kaže, za jedan dan.
– Moj dan u prirodi je predivan. Posla ima, ali nije ovo zamišljeno da itko robuje, nego da svi uživaju, samo što nam trenutačno nedostaje radnika. Ustajem u pet sati, iz gušta, slušam ptice, pijem kavu, čitam novine dok drugi u selu spavaju. Kasnije dolaze gosti, družim se s njima do 14 sati, pa se zaputim u Kopački rit. Obilazim krave i samo zastanem u ritu i skočim u vodu. Jašem konje i uživam sa životinjama do kraja dana. U krevetu sam već u 21 sat i spavam kao beba – opisuje.
Inače, na imanju je pet dvokrevetnih soba, a najčešći gosti su im obitelji s djecom koje dolaze k njima na dva-tri dana. Posjećuju ih i vrtićka djeca.
Kako to da nije na listi HZZO-a...