Kod šibenske katedrale, na kamenoj klupi, domaći me uče kako prepoznati Zagrepčane.
– Tebe smo odmah otkrili po hodu. Juriš kao da ideš na tramvaj. Vidiš dečka kod stepenica, e on je iz Šibenika. Hoda polako, opušten je... Treba ti pola godine kad dođeš u grad da usporiš tempo. I onda počneš uživati – kažu Šibenčani. Prolaze brzonogi Japanci i krene anegdota:
– Japance i Korejce oduševe slapovi Krke. A jedni su pitali kad se slapovi gase! Mislili su da voda teče na prekidač.
Odlazim u “Vino & Ino”, gdje me čeka jedan od voditelja jazz-festivala Off, Marko Podrug. Tema vječni Arsen Dedić, uz Dražena Petrovića, simbol Šibenika.
– Đani Stipaničev je jednom pitao Arsena može li obraditi neku njegovu pjesmu. A Arsen mu odgovorio da ima u selu Donje Polje neku zemlju, da nju može obrađivati do mile volje... – kaže Podrug.
On i Magdalena provode me gradom, pokazuju tvrđavu sv. Mihovila na kojoj nastupaju svjetske zvijezde poput Morcheebe i Thievery Corporationa, pokazuju klub Azimut ispod katedrale:
– Azimut je napravljen od četiri bunara koja su prije nekoliko stoljeća bili vodospremnici... Zanimljiva je i Knjižnica Jurja Šižgorića, koja je izvorno bila Dom JNA, dokaz da se omraženi sadržaj može pretvoriti u nešto svima drago. Arhitektonsko je remek-djelo Ivana Vitića, barda naše suvremene arhitekture.
– Za turiste je naš grad odmor. Kad dođu iz Splita ili Zadra, kažu da im je tu spas – kažu. Idemo na kupanje na plažu Banj, a uz put čujem još jedan štos.
– Bio je neki šeik s jahtom. Jedne noći bacio parangal. A naši mu dečki na njega stavili zamrznute ribe: škarpine, zubace... On ujutro izvadi parangal i ostane u čudu. Hvalio je naše more i svoj ulov...
ajme koje smeće od teksta...