Osijeku titula šampiona Turističke patrole Večernjeg lista, a autoru Kontinentalne patrole – novi frend, dečko s benzinske crpke u Slavoniji. Reporter koji je tolike mjesece na autocesti, a na ovim turističkim stranicama izlazile su priče od Kule Norinske, Oklaja, Mohova, Donjih Andrijevaca do Donjeg Vidoca, na tom putu na kojem se kraj ne nazire, upoznaje ljude.
Čak i na benzinskoj. Pogledajte samo popis mjesta. I družimo se nas dvojica, pijemo kavu, znam nešto o njemu, a zna i taj dečko s benzinske dosta i o meni. Novom frendu su strast golubovi pismonoše.
Vožnja rikšom za 20 kuna
– Zašto Osijek? – čudi se kolega. Pita i drugi. Dečki u čudu, kako to da je grad s Drave uz sve naše gradove, nacionalne parkove i idilična mjesta, pobijedio u Večernjakovu izboru. Tražili smo dobre i loše strane, tražili smo najboljeg. Zašto ne Samobor ili Motovun, Pazin ili Sinj? Krivog pitaju, jer pobjednik Osijek se – izabrao sam. Prema bodovima po kojima smo ocjenjivali, kad čovjek zbroji, ispada – ovdje su za turista pripremili paket iz kojeg sve “ispada van”. Kupanje na Kopiki? Tosca Giacoma Puccinija? U Osijeku nema problema. Vožnja rikšom za 20 kuna? Ručak za 100 kuna u restoranu s Michelinovom preporukom?
Eto, tu odmah kraj stadiona. Izlet do Karanca? Koncert na otvorenom? Air show? Mladi genijalci koji guraju stvari? Tu su Luka Modrić koji igra protiv Senegala? Pivo sa 60 metara dubine ili Mali Oktoberfest u Sučanoj? Sve ima grad na Dravi. Ili “lega” iz Bilja koji, eto, jede grah svaki dan i – nema vjetrove. Ma genijalno je u ovom kvartu za svakog.
Tko god hoće, može za sebe pronaći zabavu. O hrani da i ne govorimo. Može se voziti i – tramvajem. I relativno je blizu, iz Zagreba do Osijeka može se doći za manje od tri sata. Cijene? Jeftinije nego u metropoli. A jedino od nabrojenog što možete vidjeti na televiziji su Luka Modrić i Senegalci. Za sve drugo treba doći.
Naravno, nije cilj na ovim stranicama napraviti traktur, pa turiste eto, sve usmjeriti u jedan smjer, konkretno Slavonikom. Ne, titula šampiona ide onom koji je u konkurenciji bio bolji od drugih. Za one koji nisu imali prilike obići sve, od srca preporuka – prošetati Vukovarom gdje sve blista gdje god se turist okrene. Imaju čak i 3D grafite na zidovima u centru. Ili prošetati parkovima u Karlovcu, sjesti ispred Roškog slapa ili na terasu uz Neretvu. Ipak, mnogo više čovjek će učiniti otvori li – usta.
Popriča s domaćima. Recimo, o teoriji zavjere s pastirom. Na dan kada je otišla Martina Dalić, on je sav, uz brojenje ovaca, bio u temi – Bildenberg grupe. To turist pamti! A u patroli smo čitatelje vodili iza kulisa. Čak i među pastire. Ono što sami neće vidjeti. Eto, čika Peru (80), koji je za stolom u Karancu nedavno veselo pričao:
– Popio sam 36.750 boca Coca-Cole. Pijem je od prvog dana kada je otvorena punionica u Zagrebu 1968. godine. Ma neću više danas, ovo mi je već četvrta od jutra...
Brojka bočica je i narasla, ispričao nam je to Pero i objavljeno je na ovim stranicama u travnju. Ljudi koje kraj poznaje, koji su “frontmeni” svojih mjesta, no nemaju veze s politikom i vlasti, već ih je iznjedrilo vrijeme, njihova dobra djela, vodili su čitatelje kroz svoj kraj.
Recimo, Josip Tomaić (36), prvak Hrvatske u kiparstvu motornom pilom, koji radi kao rendžer u NP-u Sjeverni Velebit. I spašava turiste ako se izgube, zato je važan.
– Sjedim u mraku u šumi, a vukovi znaju da sam tu. Zavijaju, cijeli orkestar vukova je ispred mene. Ili šećem pa probudim vuka. Znam biti i po pet dana u šumi.
U Slunju Nikica Sminderovac (36), portir u gradskoj upravi, na sličnom je kursu:
– Ja po šest dana ne spavam, da ne bih što u svom Slunju propustio! A onda me, sedmi dan, umor svlada.
Taj službeno telefonist, vratar i ložač u Slunju brine se o toliko detalja da ih je teško zapamtiti. Postavio je na svim krovovima u kraju TV antene. Skočio s najvišeg slapa u Rastokama. Trener je klincima nogometašima, vodi ih po Europi, turistima čuva kofere, organizira Brđanijadu, olimpijadu seoskih sportova, bio je na više od 400 motorijada, osnovao je planinarsko društvo, radio kao konobar, poslije rata gradio kuće... Mogli bismo nabrajati sve do stranica TV rasporeda.
To su genijalci, ljudi koji se brinu o turizmu. Ili Domagoj Domin (41) koji vozi susjede po samoborskim bregima u vatrogasnom kamionu. I vraća turiste u grad ako se izgube.
Ma kakvi Englezi i lopta
Evo, u susjedstvu imamo i jedinu dvojicu ispirača zlata – Roberta Nestića (38) i Vladimira Štefića (49), koji sanjaju da će u Dravi pronaći grumen od 100 kilograma. Genijalno. Ili, nogometaši iz Cetinske krajine, koji tvrde:
– Ma kakvi Englezi, oni ga igraju 200 godina, a mi u Cetinskoj krajini 2000 godina! Od rimskog dječaka Gaja Liberija koji je 152. godine imao doma nogometnu loptu. S heksagonom!
Ljudi i njihova mjesta. Naši ljudi, naša mjesta. Njihove priče. I bit će ih još, ljetna Turistička patrola počinje 9. srpnja. Ostati kod kuće, uvijek se može. Zato se ide na izlet, na put. To čovjek pamti.
Nije cilj napraviti traktur pa turiste usmjeriti u jedan smjer, konkretno Slavonikom. Titula ide onom koji je – bolji od drugih
U osječkom Schönbrunnu fenomenalna je priča chefa Ivana Andžića koji je četiri godine kuhao u Kongu, a ondje je pripremao čak i – anakondu. Imaju vino iz 1947. godine, hrana je sjajna, cijene pristupačne, a i Michelin je to prepoznao – dobili su preporuku.
Vladimir Škoro – Bajo vodi sjajan restoran u selu Karancu u srcu Baranje. Klopa je odlična, a priče su još bolje. Jedan je gost posudio njegov šešir i odnio ga u Njemačku, a tri godine kasnije pošteno mu ga je vratio. Tu je veselo, štosova ima do sutra.
Društvo u Sisku, Petar i Dubravko, radi u restoranu koji ima priču.
– Franjo I. jeo je tu kod nas u restoranu prije 200 godina, ali nije platio jer – nije imao novca – pričaju dečki. Šale se za novac, ali on je zaista ovdje jeo. Ovo na slici je meni, može se jesti i danas.
Stanko Krajnik (43) kuhao je i za – Juliju Timošenko! Treba li još što reći? I to ne jedan dan, već tjednima. On i supruga Miljenka rade odličnu klopu, najvažnije, i cijene su za prste polizati. Orada sa žara 39 kuna, file soma u umaku od kopra 32 kune. Bravo!
Tartufi? Ovdje su svježi. Uvijek. Jedan je od rijetkih restorana u zemlji koji ima licenciju “tartufo vero” – pravi tartuf. Vlasnica Martina Pahović Bertoša nalazila je tartufe kao djevojčica u Motovunskoj šumi, a roditelji su joj se upoznali – ispred ove konobe.
Restoran Villa Magdalena ima chefa koji je godinama radio u Tokiju, u prvom hrvatskom restoranu u japanskoj prijestolnici. Danas se vratio u svoj kraj, a ovdje priprema hranu koja je doista odlična. Šminkerski, ali pristupačno. Lijepo mjesto.
Marko Palfi (36) toliko je dobar chef da su vlasnici zagrebačkog restorana otvorili još jedan u njegovu Čakovcu, ne bi li ga zadržali u “rosteru”. Kad vlasnik zbog kuhara otvara restoran u gradu u kojem god kuhar poželi raditi, to je garancija kvalitete. Cijene? Od 50 kuna...
Gdje jesti dobro i za malo novca? Gdje jedu domaći, jedemo i mi! Nema interneta, aplikacija ni traženja. Uputa domaćih. U projektu Večernjakovih zvjezdica prošli smo 30 restorana, a ovih sedam dobilo je najviše bodova – svi isto, 94 od 100. U svim gradovima uz finu klopu slušali smo i priče ljudi koji se brinu o turistima.
Opisivati tanjur nema smisla, postoji fotografija, čitatelj zna izgleda li mu hrana slasno ili... A priče su genijalne. Jure je prošli tjedan u konobi u Metkoviću ispričao: “Zamalo sam kraljici Elizabeti II. pojeo večeru!’ U Karlovcu je Begić iz “Kostanjca” ispričao: “Šiški se kladio da će popiti 100 gemišta. A popio ih je 107 i rekao: Naplati mi sedam, prvih 100 je na kuću.
loš narativni stil