Nalazi patohistološke dijagnoze (PHD nalaz) i citološki nalazi ključni su u dijagnostici i određivanju smjera liječenja onkoloških bolesnika. Neizostavni su korak kod sumnje u malignu bolest, a provode se i u sklopu mnogih zdravstvenih preventivnih programa. Pacijenti trebaju znati što u osnovi znače ovi pojmovi, koliko se načelno čekaju nalazi i gdje ih mogu preuzeti.
Postavljanje dijagnoze na temelju različitih vrsta uzoraka iz tijela pacijenta posao je patologa i citologa. Prof. dr. sc. Božo Krušlin iz Zavoda za patologiju i citologiju KBC-a Sestre milosrdnice kaže da je većina nalaza gotova unutar dva tjedna od primitka uzoraka. Nalazi biopsija malih uzoraka načelno mogu biti gotovi za dva do tri dana. Rješavanje biopsija u tako kratkom roku je moguće jer Zavod radi svaki dan osim Uskrsa, Božića i Nove godine.
– Eventualno u slučaju vrlo rijetkih tumora šaljemo uzorak u inozemstvo zbog konzultacija, što onda traje dulje od dva tjedna – dodaje.
Prof. dr. sc. Božo Krušlin predstojnik je Kliničkog zavoda za patologiju i citologiju "Ljudevit Jurak" i pročelnik Kliničke jedinice za kiruršku i ginekološku patologiju u KBC-u Sestre milosrdnice te redoviti profesor u trajnom zvanju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Napominje da se gotovi nalazi ambulantnih pacijenata stavljaju u sustav CEZIH-a, stoga su vidljivi obiteljskom liječniku. Za sada u slučaju pretrage obavljene za pacijente u bolnici nalaz se stavlja u bolnički informacijski sustav. Ovisno o uputi liječnika koji je inicirao samu pretragu, pacijenti svakako zbog nalaza moraju doći na kontrolu za jedan do dva tjedna.
Ukratko, u procesu postavljanja patohistološke dijagnoze proučava se uzorak tkiva ili organ, dok se citologija bavi proučavanjem stanica. Obje metode, pojednostavljeno, identificiraju patološke promjene, međusobno se nadopunjuju i medicinski su vrlo važne. U slučaju patohistološke dijagnoze riječ je o ispitivanju komadića tkiva koji se uzimaju iz same tumorske promjene, s ruba tumorske promjene, dijela organa ili tkiva. PHD nalaz zlatni je standard za dijagnozu tumora.
Obje metode identificiraju patološke promjene, međusobno se nadopunjuju i medicinski su vrlo važne
Prof. dr. sc. Krušlin objašnjava da se "sve promjene koje se odstrane s površine tijela ili organa pacijenata šalju na patologiju". Pritom nije važno je li riječ o odstranjenom crvuljku, madežu, dijelu jednjaka, želuca, žučnjaka... Patolozi analiziraju uzorke iz svih dijelova tijela.
– Nakon inicijalne, makroskopske obrade preparati se boje hemalaun-eozinom, a ako je potrebno, nakon mikroskopske analize naprave se histokemijske metode, imunohistokemijske metode i molekularne analize. Tada dođemo do patohistološke dijagnoze. Ako je zloćudna, onda to zahtijeva daljnje onkološko liječenje. Pacijenta se upućuje onkologu koji na temelju našeg nalaza određuje adekvatnu terapiju – opisuje prof. dr. sc. Krušlin.
Uloga patologa ne staje sa samom inicijalnom dijagnostikom. Naime, uzorci se patologu šalju tijekom same operacije i postoperativno. Dostupnost tkiva za analizu dakako je veća nakon uklanjanja tumorske izrasline pa se s više materijala može i još preciznije odrediti patohistološka dijagnoza. Postoperativni PHD nalaz definira buduću potrebu za dodatnom diferencijalnom terapijom, poput radioterapije (zračenje), kemoterapije (citostatici), kombinacije s terapijom biološkim lijekovima ili hormonske terapije.
U slučaju recidiva, objašnjava prof. dr. sc. Krušlin, novi uzorci pacijenta šalju se ponovno patologu. Poznavanje prijašnje operacije olakšava analizu novog dobivenog uzorka. Problem je, kaže profesor, kada se kod pacijenata pronađe metastaza tumora za koju nemaju informaciju o prijašnjoj dijagnozi ili operaciji. U tom slučaju patolozi pokušavaju identificirati sijelo primarnog tumora. Određena sumnja na primarno ishodište tumora definira buduću medicinsku proceduru, a koju najčešće određuje konzilij.
Citološki se nalaz dobiva na više načina, utvrdile su liječnice specijalisti kliničke citologije s Odjela za citologiju Kliničkog zavoda "Ljudevit Jurak". Jedan način je eksfolijacija, odnosno ljuštenje stanica, a drugi je aspiracija, odnosno dobivanje uzoraka punkcijom. Citološki uzorci se osim gore navedenim načinima mogu dobiti brisevima, struganjem i slično. Koriste se, primjerice, za vrat maternice, bolesti štitnjače, limfnih čvorova i drugo, navodi prof. dr. sc. Krušlin.
– Time se dobije mali broj stanica i u nekim se slučajevima može dobiti definitivna dijagnoza, primjerice kod karcinoma pluća ili štitne žlijezde - objašnjava liječnik.
Materijal za citološku analizu može se dobiti i koncentracijom tekućih uzoraka. Takva se metoda može koristiti kod nekih tumora mjehura, gdje se citološki promatra dobiveni talog iz uzorka urina. Za patologa odnosno citologa su u citološkoj analizi važne one stanice koje imaju drugačiju staničnu jezgru. Maligne se promjene pojavljuju u obliku i strukturi jezgre stanice, gdje se nalazi genetski materijal.
