Od malignih procesa obolijeva svaki treći stanovnik Hrvatske, a svaki četvrti od njega umire. Poznata je činjenica da su maligne bolesti, nakon kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih, drugi najčešći uzrok smrti u RH. Unapređenjem određenih preventivnih metoda probira i testiranjima koja otkrivaju rane faze raka ili promjene koje mu prethode kod osoba koje nemaju simptome neka sijela raka mogu se otkriti i liječiti u najranijoj fazi razvoja bolesti. To je razlog zašto se u okviru programa mjera zdravstvene zaštite provode nacionalni preventivni programi od kojih je jedan Nacionalni preventivni program ranog otkrivanja raka vrata maternice. Cilj je otkriti lokalizirane promjene što ranije kako bi ishodi liječenja bili što uspješniji i na takav se način smanjila smrtnost, postiglo unapređenje zdravlja i poboljšanje kvalitete života. Nije zanemariv ni posredni cilj, a to je rasterećenje zdravstvenog sustava i smanjenje troškova liječenja.
Humani papiloma virus široko je rasprostranjen u svijetu pa je infekcija HPV-om jedna od najčešćih spolnih infekcija. Od više od 200 identificiranih tipova HPV-a, 40 ih zahvaća genitalno područje. Prema svojoj epidemiološkoj povezanosti s karcinomom cerviksa dijele se na visokorizične i niskorizične tipove. Visokorizični tipovi 16 i 18 mogu se ponašati kao karcinogeni, uzrokuju abnormalnosti stanica cerviksa niskog ili visokog stupnja, prekancerozna stanja i karcinom. Niskorizični tipovi HPV-a 6 i 11 uzrokuju benigne promjene stanica cerviksa i genitalne bradavice. Osim karcinoma cerviksa, HPV infekcija također može uzrokovati karcinom vulve, vagine, penisa, anusa i orofarinksa. HPV se prenosi genitalnim kontaktom, najčešće spolnim odnosom, ali i intimnim kontaktom (oralno-genitalni, genito-genitalni). Što je veća spolna aktivnost, to je veća vjerojatnost zaraze. Najvažniji prediktivni faktor je broj partnera, dakle što je veći broj spolnih partnera, veća je i vjerojatnost zaraze. No i osobe s jednim spolnim partnerom tijekom cijelog života su u riziku od infekcije zato što je spolno ponašanje partnera također rizični faktor.
Infekcija HPV-om jedna od najčešćih spolnih infekcija. Što je veća spolna aktivnost, to je veća vjerojatnost zaraze
Kronična infekcija HPV-om nužan je uvjet za nastanak raka vrata maternice (RVM) pa su mjere primarne prevencije kojima nastojimo spriječiti nastanak infekcije ključne. U te mjere ubrajamo edukaciju o zaštiti od spolno prenosivih infekcija, odgovorno spolno ponašanje i općenito primjenu zdravih stilova života. Naravno, najvažniju ulogu ima provedba cijepljenja protiv HPV-a. Infekcija HPV-om najčešće ima prolazni karakter, tako da tijekom dvije godine od zaraze kod približno 90% zaraženih dolazi do samoizlječenja kada se infekcija sama povlači i nestaje. No kod kroničnih perzistirajućih infekcija postoji mogućnost i opasnost od nastanka karcinoma. Visokorizične tipove HPV-a, HPV 16 i 18, nalazimo u više od 70% RVM-a. Poznat je i utjecaj nekih čimbenika koji su povezani s perzistentnom infekcijom HPV-om, kao što su pušenje, pretilost, dugotrajna upotreba oralnih kontraceptiva, velik broj poroda, kao i koinfekcija virusom herpes simpleksa tipa 2, odnosno virusom HIV-a.
Gotovo svaki slučaj može se spriječiti ranim otkrivanjem
Rak vrata maternice u svijetu je razmjerno česta i smrtonosna bolest u ženskoj populaciji s više od 600.000 novooboljelih i više od 340.000 umrlih žena godišnje. U Europi obolijeva više od 58.000, a umire gotovo 26.000 žena godišnje, dok u RH u posljednjih pet godina oboli prosječno oko 300 žena godišnje, a umre ih oko sto. Poznato je da je RVM jedan od najlakše sprečivih sijela raka jer se gotovo svaki slučaj može spriječiti ranim otkrivanjem abnormalnih stanica vrata maternice dok su još u fazi lokaliziranih promjena. Stoga je moguće izlječenje prije nego što se rak uopće uspije razviti, ako se uspješno provode kvalitetni i dobro organizirani programi probira kao jedna od preventivnih mjera, uz redovite ginekološke preglede, edukaciju i promicanje odgovornog spolnog ponašanja te cijepljenje protiv HPV-a. Svjetska zdravstvena organizacija u studenom 2020. godine donijela je "Strategiju o ubrzanju eliminacije raka vrata maternice" kojom se, među ostalim, želi potaknuti države da do 2030. godine postignu ciljeve nazvane "90-70-90" (da 90% djevojaka u dobi do 15 godina bude cijepljeno protiv HPV-a, da 70% žena u dobi do 35 godina bude obuhvaćeno programima probira te da 90% žena kojima je dijagnosticiran RVM započne s pravodobnim liječenjem).
Cijepljenje – mjera prevencije
Reorganizirani Nacionalni program ranog otkrivanja raka vrata maternice u RH započeo je svojom prvom fazom krajem ožujka ove godine na području Virovitičko-podravske županije s predviđenim vremenom provedbe od 12 mjeseci. On uključuje aktivno pozivanje žena u dobi od 20 do 64 godina kod kojih će se uzimati obrisak cerviksa iz kojega će se raditi Papa-test i molekularni test na HPV. Predviđeno je da se kod žena u dobi od 20 do 29 godina radi samo Papa-test, a kod žena u dobi od 30 do 64 godine tzv. kotestiranje, odnosno i Papa test i molekularni test na HPV. Žene na pregled pozivaju ginekolozi iz primarne zdravstvene zaštite, a uzeti obrisci vrata maternice analiziraju se potom citološki i mikrobiološki. Cijeli postupak pažljivo se prati i analizira s ciljem uočavanja mogućih aktivnosti na poboljšanju programa, kako bi se nakon isteka predviđenih 12 mjeseci analizirao, evaluirao i unaprijeđen primijenio na područje čitave RH.
Najvažnija mjera primarne prevencije kod HPV-a je cijepljenje koje se preporučuje, ali nije obvezno, za djevojčice i dječake već od petog razreda osnovne škole pa sve do 25. godine života. Cijepi se 9-valentnim cjepivom, što znači da ono u sebi sadržava antigene 9 različitih tipova HPV-a (tip 6, 11, 16, 18, 31, 33, 45, 52 i 58), koji su najodgovorniji za nastanak promjena koje uključuju prekancerozne lezije i rak spolnih organa, kao i nastanak spolnih bradavica. Cjepivo se, s obzirom na to da je imunogenije u osoba mlađih od 15 godina (stvara kvalitetniju zaštitu), daje u dvije ili tri doze, ovisno o dobi. Ako se daje u dvije doze kod osoba mlađih od 15 godina, druga doza najčešće se primjenjuje šest mjeseci nakon prve (može 5-13 mjeseci nakon prve). Prema rasporedu u tri doze, druga doza primjenjuje se dva mjeseca nakon prve, a treća šest mjeseci nakon prve doze. Još jednom naglašavam da je cijepljenje samo jedna mjera prevencije koja se mora upotpuniti s ostalim već spomenutim kako bi se postigao zadani cilj.
