U kraju oko Hlebina, kad je riječ o odlasku na klopu, ne može se previše birati. I to je sreća! Svi putovi vode na granicu s Mađarskom, u pizzeriju Kavalir. Na meniju – samo pizza. I dobro da je tako jer, kakva gastronomska čuda od jednostavnog jela ovdje radi Zoran Mihael Perošić (50), šteta bi bilo propustiti.
– Pizza s kvarnerskim puževima! To je moj adut, a nikad nisam čuo da netko nešto slično radi. Odrastao sam berući puževe, zašto ih ne bih stavio i na pizzu? Radim i pizzu sa šipkom, medom, konopljom, koprivama, bučinim uljem, pa čak i s grincajgom! – govori vlasnik Kavalira u mornarskoj majici s natpisom “Supruga je uvijek u pravu”.
Godinama je živio u centru Zagreba, nedaleko od Šubićeve, a onda se doselio u Botovo.
– Supruga Tajana je iz Turopolja, iz sela Kuče kod Vukovine, a u Botovo je stigla prije mene. Išao sam za njom! Moji su, inače, odavde, i to pet generacija, oduvijek. Nama je bio san na djedovini napraviti pizzeriju. Danas guštam – govori Perošić.
Guštaju i gosti, mnogo je Mađara na terasi, oni su pak ludi za pizzom s ananasom i kukuruzom. Od granice im je 15 minuta vožnje.
– Ja sam tu zbog pizze s puževima! Fenomenalna je – govori gost Miro Orober pa nastavlja:
– Živio sam godinama vani, jeo puževe u Francuskoj i Italiji, navikao sam na njih. Imaju okus divljači, orašast, poseban miris. I hranjivi su. Pojeo sam ovdje možda 40 pizza s puževima, sad ću još jednu! Pizze se zovu Selo moje malo, Botovečka, Turopoljska, Renesansa, Šoderica, Kavalir, Ribička, pa i Djevičanska.
– Nismo više znali kako bismo dali ime, pa smo je tako nazvali – smiju se u pizzeriji.
Na meniju ih je ravno – 23. A na njima čudo. Ne štedi se na prilozima. Takva se i u metropoli rijetko nađe.
