U postolarsku radnju svi smo ušli barem jednom, poznat je onaj njihov karakterističan miris u kojem se miješaju stare cipele, ljepila, drveni kalupi, gume... Ali u Požegi, kod čovjeka koji ovaj grad poznaje ne kao svoj džep, nego kao tuđu cipelu, neočekivan je doček:
– Dečki, jeste za rakijicu?
Na pult, na kojem su gumeni đonovi koji će za koji dan “gaziti” požeškim korzom, vadi bocu koja je bila ispod. Onu u kojoj je nekad bio sok za razrjeđivanje.
– Domaća! Moja!
Fotoreporter Ivica odmahne glavom, zahvalim se i ja, a postolar vadi drugu. Pa treću...
– Dečki, graševina ili sivi pinot? – inzistira Željko Domazet (59).
– Domaće! Moje!
Čuj, ostavio sam lani cipele...
Eto, što ti je dobrodošlica, ovdje i kod postolara žele da se kao turist osjećaš dobro.
Na vratima njegove radnje u središtu grada piše “Teljo”.
– Kad smo bili klinci, moj brat nije mogao izgovoriti “Željo”, kako sam ja Željko. Pa si je olakšao posao i prozvao me kako mu je bilo lakše – “Teljo”. I tako je, eto, ostao nadimak...
Zašto smo kod postolara? Pa on sve zna i svi znaju njega. Tko bi bolje govorio o Požegi...
– Dečki, da ste došli maloprije, našli biste me kako kopam po kontejneru tu pokraj tržnice. Znate, bacam cipele nakon tri mjeseca. Ljudi zaborave, ne dođu, a što ću s njima? I prije neki dan šećem se s trogodišnjim unukom Dinom. Zapravo, točno mu je tri godine i 26 dana! Nego, hodamo mi, i sretnemo mušteriju u pekarnici. Kupujemo svi kruh. I pita mene taj čovjek, koji radi u Komunalnom: “Čuj, Željko, jesu one cipele od kćeri koje sam ostavio krajem ljeta još kod tebe?” A ja ih maloprije bacio u koš. Nešto sam promrmljao, te jurnuo do kontejnera, ne bih li ih pronašao. I bile su tamo, uredno u kutiji! Očistio sam ih i sad čekaju da čovjek napokon dođe po njih!
I, hoćete li mu reći da su već bile u kontejneru?
– Neću, pročitat će sad u novinama! – smije se Domazet.
Veseo je, voli ovo što radi.
– Sam si napravim cipele, ne kupujem. A kad ti ih ja napravim, od kože, i tvoji će ih unuci moći nositi. Eto, bio mi je nedavno čovjek, radio sam mu čizme broj 52. A broj noge tenisača Ive Karlovića je 51... A ne bi tom čovjeku nikad rekao, visok je, eto, kao i ja, oko 185 centimetara. A noga golema! Kad se primim posla, za osam dana cipele su gotove. Najbolje? Koža, koža, i samo koža...
Izlazimo iz njegove radnje, dvokratno radi, šećemo se gradom, a on na Trgu svete Terezije pokazuje:
– Ginko! To ti je kod nas zanimljivo, nevjerojatno je da ovdje raste na trgu, to je prava rijetkost. A uskoro će i Grgurevo, 12. ožujka, slavimo oslobođenje grada od Turaka. Tu na Požeškoj gori taj je dan spektakl, uživamo. Od vina pa čobanca, janjaca, pura, šarana s roštilja pa do vinogradarskog ćevapa, koji može biti dugačak i metar. Što više vrsta mesa ima u njemu, to je bolji. No, ja sam za ribu. Svojedobno sam, 1982., bio i viceprvak bivše države. Ulovio sam tada mladicu, dunavskog lososa od 10,5 kilograma, dužeg od metra. Ali, čovjek koji je pobijedio na Plavskom jezeru uhvatio je jednu od 42 kilograma! Bio je to svjetski rekord... Somove hvatam, bio mi je na udici jedan i od 25 kilograma – govori.
A najveća riba?
– Najveća je ona koja ti pobjegne s udice, ha ha. Uvijek je tako. A dok čekaš da riba ugrize, naravno, piješ gemišt – smije se.
Sjedimo u kavani na Trgu Svetog Trojstva, priča o gradu se nastavlja:
– Obrtnika je sve manje. Postolara nema ni u Pakracu, ni Lipiku, ni Pleternici ni Kutjevu. Užara više nemamo. Sve nas je manje. Ali dobro se družimo.
U Požegi je poznat kvart “Babin vir”. Zašto taj naziv?
– A zašto? U rijeci Orljavi vjerojatno vir povukao, eto, babu...
Sjedamo u automobil, izlazimo iz Požege, prolazimo pokraj Vojarne, koju mnogi dečki pamte, neki su čak i tražili da im donesemo čokolade Zvečevo, kao uspomenu na vojne dane te nastavljamo na sjever. Na obroncima Papuka, desetak minuta vožnje od centra grada, selo – Kantrovci. U radnoj monduri, ispred kuće, stoji Stjepan Kosanović (59). Kuću je, s tri zida, kupio za nekoliko tisuća kuna.
Otišli smo u minus na kartici
– Supruga i ja otišli smo u minus na karticama, koliko smo mogli, a to nije puno, te kupili kuću. Kako je izgledala, može se vidjeti na Google Street Viewu, a u međuvremenu sam je sam uredio kao vikendicu. Svojim rukama! Dan i noć sam radio. Kuća je rušena u Drugom svjetskom ratu, pa u Domovinskom, ali eto, i dalje stoji! Ne da se. Ne postoji to što ne radim. Štiham, frezam, zidam, staklar sam, postavljam krov, struju... Deku sam stavio sam, pločice, kupaonicu, zidao, žbukao, krov, crepove, dimnjak... Eto, jedino se nisam usudio kutiju sa strujom spajati. Pomogao mi prijatelj – govori.
Šećemo se tim selom, a on pokazuje.
– Eto, ova ti je kuća 10 tisuća eura, ova druga 15 tisuća eura. I ne mogu se prodati. A to ti je cijena nekog novog malog auta.
Kaže da je kupio kuću za malo novca, ali da je ne bi prodao.
– Ma možda i bih – nećka se.
– Kupio bih ovu susjednu, koja je isto ruševina, pa bih je isto obnovio. Ma do Božića bih je složio! Samo moraš imati volju... A ovaj cvrkut ptica, kad krene ujutro, možeš čuti barem deset različitih vrsta. Ma to nema cijenu.•
>>Koprivka prepoznaju sva djeca u gradu, ipak je on njihov superheroj
ako se kuće prodaju za nekoliko tisuća kuna...koliko će onda biti porez na te kuće...po meni ne smije biti više od 17 lipa u 10 godina :) a jedino pošteno bi bilo da se ljudima daje bar 100 hrk mjesečno za njihovo održavanje...slučajno puno znam o Požegi..uništili ju dugogodšnji gradončelnik Ronko (sdp) nastavio sadašnji gradonačelnik SDP..a crkva uzela i više nego joj je pripadalo ...unakazili grad sa gle čuda fontanama...nema niti jednog kina