Premantura bi, da istarski gradovi igraju nogomet, na leđima nosila – devetku. Savudrija na golu, Umag i Vrsar u obrani, Rovinj vezni…, a Premantura – špic! Capo Promontore je talijanski naziv, Promontore, odnosno Premantura je špic, a Capo je – šef.
– Špic špiceva, po tome smo dobili ime. Mjesto smo ribara i školjaka. Toliko je ovdje nekoć rakovica bilo da su se, doslovce, nabacivali njima – govore domaći pa nastavljaju priču dolje uz more:
– U Veneciji su zvonila sva zvona kad bi naši Premanturci uplovljavali na Trg svetog Marka noseći rakove na prodaju. U jednom je trenutku rakova bilo toliko da smo hranili rakovicama i svinje i kokoši. Pa kad su kokošja jaja počela mirisati po ribi, tada smo prestali s tom praksom – smiju se ribari.
Zvonili nam u Veneciji
Najstariji i najiskusniji ribar tu na špici Istre, Gianni Giotta (76), pokazuje na rodnu kuću i govori:
– Prvi turist koji je došao u Premanturu prije 71 godine došao je u moju kuću, bio sam petogodišnjak, a taj Ludwig Oelslager bio je Bečanin, donosio je čokolade i bombone, koje mi u mjestu nismo tako često viđali. Svidjelo mu se tu istarsko more, magarci, ovce, kokoši, ljetovao je kod moje tete Mire... Bili smo selo, a bila je idila. Mir! On je bio prvi turist, sada ih je na svakom koraku – govori Giotta.
Koliko su u Veneciji plaćali premanturske rakovice?
– Una grancievola, una lira. Po liru. Treba znati da su naši veslali i 80 milja ne bi li došli preko u Italiju, a maksimalna brzina je možda pet milja na sat – dodaje Giotta.
Prvi čovjek turizma ovoga kraja, Mihael Idžaković, nastavlja priču:
– Stanovnici Premanture imaju u župnim i katastarskim knjigama pisano dokumentiranu svoju prošlost od samog naseljavanja iz zadarskog zaleđa u 16. st., čime se malotko može pohvaliti. Snalažljivi su bili preci Premanturaca, pa bi preko dana radili za Mletke, a noću bi za koji dukat pomagali uskocima. Gusari su napadali ovaj kraj, čak i djecu krali ne bi li ih odveli u bijelo roblje. Nije bilo lako, ali snalazio se narod. I stoku su Premanturci čuvali pred zidinama Pule, otok Uljanik bio je njihov, pa imali su svojedobno i više stanovnika nego sama Pula. Ovdje su živjeli najdomišljatiji ljudi u Istri, snašli bi se kakve god bi ih nedaće zahvatile. Predaja kaže kako su za jednog gusarskog napada vezali svojim volovima za rogove zapaljene baklje, pa kad su gusari usred noći vidjeli koliko je to baklji, pomislili su da je u mjestu brojna vojska, okrenuli se i odustali od napada – priča Idžaković.
I danas, danju, priroda je ovdje fantastična. Govore o tome i vizure Kamenjaka i na fotografijama, a gdje neće uživo.
– Nicolas Cage ovdje je snimao film, pa i to nešto govori – hvale se domaći.
Kamperski je raj danas Premantura, niz je kampova, Stupice, Tašalera, Runke, Kranjski kamp, sjajno se jede u restoranima Fra&Kat te Ancori.
Milina na Kamenjaku
U mjestu je i plaža za slijepe, pa i hostel Erks koji prima slijepe. Svaka čast!
– Za slijepce su posebno građene rampe za ulaz u mole, rukohvati, pa i vodilice od inoksa koje vode do plaže Munte – govore domaći, a najstariji ribar nastavlja priču:
– Vozio sam u barci slijepce na kupanje! Prekrasno smo se družili. A i inače sam se navozio turista, nisam samo ribar, vozio sam punih 17 godina turiste na svjetionik Porer. I po grbinu i po buri, i po lijepom i po nevremenu, nekad je i glava bila u torbi, ali svi su suhi došli na otočić – govori ribar Giotta.
U blizini je i mnogo potopljenih brodova, uživaju ovdje i ronioci. Nedavno je potopljen i Titov Vis, a pod morem je i podmornica Medusa iz Drugog svjetskog rata. Onome tko se spusti iz mjesta, dalje prema Kamenjaku, nezaobilazan je Safari Bar, koji vodi entuzijast Vlado, a budući da je riječ o parku prirode, taj bar nema ni struje ni vode. Sve sam nosi. Sve za gosta!
