Klobučar na trgu u Varaždinu povikao je:
– Drugi gradovi imaju umjetnike, a mi imamo Darwina!
U tom trenutku Darwin Butković započeo je jedan od legendarnih performansa na prozoru stare žitnice koju je preuredio u atelje i galeriju. Doduše, ovaj put je samo provirio kroz prozor i počeo vikati prema prolaznicima koji su onuda “špancirali”. Mr. Butković je ikona Špancirfesta, “enfant terrible” varaždinske kulturne scene, kipar, slikar, restaurator, nastavnik... Uglavnom, s njime nikad nije dosadno! Čim uđete u dvorište u Ulici Ivana Padovca, shvatit ćete da tu živi neobičan čovjek. Pozlaćena konjska glava, lutka naslonjena na ogradu, ogromna plastična posuda na kojoj piše “Das Kunst” (Umjetnost), a u njoj raste prava pravcata zelena salata...
Umjetnost kao nogomet
– I ova salata spada u umjetnički doživljaj. Ovo je nekad bila žitnica. Varaždin je imao dvije žitnice, jedna je bila kod staroga grada, tzv. grofovska špajza za namirnice, a ova je bila fratarska. Fratri su ovdje čuvali svoje zalihe hrane, a kad im više nije trebala, dali su je meni u svojevrsnu koncesiju. Zgradi sam dao novi sadržaj i sačuvao je. Unutra je zbirka mojih skulptura i slika te grafike moje kćeri Gabrijele. Uvijek se nešto događa u ovom dvorištu, ili se radi, ili se partija, razmišlja o umjetnosti... – govori nam Butković (57) vodeći nas oazom usred barokne gradske jezgre, koja posebno zasja svakog kolovoza kad ugošćuje ulične šetače. Čak im i kuha.
– Dolaze iz cijelog svijeta, te i najviše volim jer su, za razliku od naših ljudi, educiraniji. Najgore mi je kad netko prođe kroz ovaj prostor za pet minuta. To vam je kao u nogometu, ako ne gledate cijelu utakmicu, ne možete znati je li bila dobra ili loša. Nije sve samo u golovima, nego i u razumijevanju igre. Tako je i u umjetnosti. Danas je 90 posto informacija vizualno, a nove generacije ne razumiju jezik vizualne kulture. To vam je kao da dođete na operu ili balet, a ne znate libreto i jezik na kojem glume ili pjevaju – kaže umjetnik koji se u Varaždin doselio 1993. godine iz Zagreba.
Bisera skrivenih od pogleda, poput njegova dvorišta, u Varaždinu ima desetak.
– Oko 80 posto građana ne zna za te skrivene kutke, pa znaju reći: “Joj, pa nismo tu nikad bili”. A otvoreno je već 15 godina. Ima još takvih lokacija, samo ih treba otvoriti i osmisliti sadržaje. Imate u Zagrebu Tkalču u kojoj su napušteni prostori komercijalizirani, a ovdje u Varaždinu je još uvijek sve to u začecima, i još uvijek se, tobože, onima koji gledaju samo novac ne isplati ulagati. Kod mene to nije problem jer novca nemam, pa nemam ni problema. Kći i ja ne radimo ovo da bismo zaradili, nego jednostavno za to živimo. Možemo biti otvoreni cijele godine a da ništa od toga nećemo imati, osim zgodnih susreta sa zanimljivim ljudima, razgovora s ljudima iz cijelog svijeta, sa svih kontinenata. Bili su ovdje Turci, Japanci, Kinezi, Australci...
- Jedan stariji gospodin, Amerikanac, nedavno mi je rekao da sam “very lucky men”. Odgovorio sam mu: “I know that”. Ovakav mir u centru, pjev ptičica, to ljude oduševljava. Hodaju Varaždinom tražeći nešto autohtono. Osim barokne arhitekture, zanima ih i život unutar te povijesne strukture, a to mogu ovdje najbolje osjetiti jer ovaj prostor nije umjetan. Nije lažan, nije ono što rade Talijani koji betonske objekte pretvaraju u starinske. Ovo je doista starinski objekt koji je zadržao dušu postupnog mijenjanja, bez devastacije, i osjeća se život otprije 200 ili 300 godina. Ne možete ovdje imati kafić koji se zove Kyoto ili Las Vegas. Ovdje ljeti imamo prirodni hlad, nikakvi suncokreti i šatori. Ovo nije za masovni turizam. Biznis me doista ne zanima, ja sam humanist kojeg ne zanima materijalno – napominje.
No, račune treba plaćati, pa prije podne radi kao nastavnik u osnovnoj školi, a poslije podne dolazi u atelje i galeriju. Nema godišnji odmor jer umjetnost zahtijeva stalni rad. Atelje je i inspiracija.
– Jedna me spisateljica molila da joj dopustim da ovdje piše roman – dodaje.
Kad se doselio iz Zagreba, smetala mu je tišina. Varaždin mu je jednostavno bio pretih. Danas mu ta predivna tišina odgovara. I sve je blizu, nadohvat nogu.
– Često govore da je Varaždin grad bicikala, ali ovo je grad nogu. Ne španciranja u stilu “malog Beča”, mrzim tu usporedbu, jer zašto moramo biti uvijek mali? Volio bih da smo veliki. Ovaj je grad idealan za normalan, ljudski život koji vas ne baca u stres i depresiju – nabraja prednosti.
– Jedna od njih je i kvalitetna, a jeftina, hrana u restoranima. A mane? Volio bi, kaže, da je više jazz glazbe.
– Živio sam i u Pragu kad je imao 30 jazz klubova, a Varaždin nema ni jedan. Poznati smo po baroknoj glazbi, ali nam nedostaje jazza i dobrih rock-koncerata. Premda, kažu da je rock mrtav još od 1975...
Potencijala ima, samo treba malo energije. Poput one koju imaju dečki koji organiziraju “Trash film festival”. Turisti prođu gradom za pola sata, a to nije dovoljno.
– Nije dobro da se Varaždin prepoznaje samo po Špancirfestu – kaže i tu se zaustavlja da ne ispadne da pljuje po gradu koji toliko voli.
