Ubacite u Google pojam Srednja škola Zabok i otvorit će vam se gomila naslova poput: "Učenici iz Zaboka ponovno briljirali u Bratislavi!"; "Tri prva i jedno drugo mjesto za SŠ Zabok"; "Srednja škola Zabok osvojila brojne nagrade"...Da ne nabrajamo dalje, radije smo sjele u auto i zaputile se u dvorac Bračak, u kojem se trenutačno odvija nastava dok strpljivo čekaju da se u rujnu sljedeće godine otvori nova, ušminkana zgrada škole s kuhinjom kakvu su donedavno mogli samo sanjati. Što se to tako dobro kuha u Zaboku, pitali smo Draženku Jurec, ravnateljicu Srednje škole Zabok – regionalnog centra kompetentnosti u turizmu i ugostiteljstvu.
Gordo zvuči ta titula?
Itekako! Regionalnim centrom proglašeni smo 2018., a da bismo to postali, morali smo postići određene uspjehe i rezultate jer je Ministarstvo znanosti i obrazovanja bodovalo ugostiteljske škole prema kriteriju uspješnosti, i to ne samo u nastavi i natjecanjima nego i u suradnji s lokalnom zajednicom i različitim projektima. Bili smo druga ugostiteljska škola u Hrvatskoj, od njih 70. Ispred nas je bio samo Split, za nešto malo bodova – jer mi nismo imali obrazovanje odraslih, zbog materijalnih uvjeta i strukture. U Hrvatskoj je 25 centara, od toga 6 u turizmu i ugostiteljstvu. Jedini smo centar između Osijeka i Opatije. Nama gravitiraju, među ostalima, i Grad Zagreb i Zagrebačka županija.
Nova škola bit će spremna za sljedeću školsku godinu? Što će sve djeci biti dostupno?
Za početak, najsuvremenija oprema. Škola si nije mogla priuštiti da svake godine nabavlja takav inventar. Konvektomati, pećnice i razni strojevi, među kojima neki koštaju i nekoliko stotina tisuća kuna. Djeca dosad nisu imala priliku to vidjeti i raditi na takvim uređajima. A druga stvar je da doista puno ulažemo u edukaciju našeg nastavnog kadra. Ide se redovito na najsuvremenije radionice, prate se najnoviji trendovi u turizmu i ugostiteljstvu i to se onda kroz nastavu prenosi učenicima.
Vi ovdje imate profesore koji su egzemplarni predstavnici struke! Naš poznati chef Tomislav Kožić, onda profesor Stjepan Gmajnički, koji se nikad ne vraća bez nagrada s natjecanja...
Kod nas rade ljudi koji su radili u nekima od najuglednijih hotela i ugostiteljskih objekata u Hrvatskoj i došli su za dvostruko manju plaću raditi u školu. I to iz čiste ljubavi. Imamo uistinu vrhunske profesore koji su jako motivirani. Ovoga smo ljeta radionice za sve nastavnike održavali do 24. srpnja da bismo 17. kolovoza opet krenuli sa svakodnevnim radionicama. Naglasak nije bio samo na stručnoj nastavi iz ugostiteljstva, odnosno za kuhare i konobare, nego na cjelokupnoj nastavi. Mi smo i do sada nastojali raditi u skladu sa suvremenim obrazovnim standardima, a sada ćemo imati još veće mogućnosti, prostorne i tehničke i sve ostale. Učenje se temelji na radu. Djeca koja završavaju našu školu moraju znati u svojoj struci primijeniti i znanje iz općeobrazovnih predmeta, poput matematike, materinskog jezika, nekoliko stranih jezika...
Možemo li napokon skinuti stigmu s ugostiteljske škole i objasniti ljudima da ovo nije mjesto na koje se upisuješ ako nigdje drugdje nisi „upao“?
Mislim da smo je trudom i zalaganjem te otvaranjem prema zajednici u sklopu različitih druženja s djecom već od vrtićke dobi donekle i uspjeli skinuti. Ove smo godine bili u situaciji da bismo, da smo imali dopusnicu Ministarstva, upisali jedno razredno odjeljenje više. U odnosu na zadnje dvije godine, to je golem porast. I to baš za ugostiteljska zanimanja, ne govorim o četverogodišnjem programu, već o zanimanjima kuhar i konobar. Imamo više đaka u tom programu od mnogih škola u Primorju i Dalmaciji, u kojima je turizam mnogo razvijeniji nego kod nas. Vezano za tu stigmu, to je problem novijeg doba. Osamdesetih godina nije bilo ništa čudno da djeca idu za kuhara ili konobara, u program koji je onda trajao 4 godine, i nakon toga bez problema upišu
fakultet. Ono što je uzrok manje zainteresiranosti neka je kriva percepcija, npr. zašto da idem u školu za konobara kad konobariti može svatko? To je potpuno krivo. Vi, prema mojem mišljenju, možete imati kuhara s tri Michelinove zvjezdice, ali ako on nema konobara koji to prezentira – uzalud vam je. Konobar je u izravnom odnosu s gostom i ako ta komunikacija ne valja, uzalud sve ono što ste vi u kuhinji pripremili.
S novom zgradom škole dolazi i novi kurikulum?
Naš regionalni centar sadrži dva velika projekta, jedan je gradnja infrastrukture, znači novih edukativnih prostora, ali i trening-centra vezanog za ugostiteljstvo i turizam i – Akademisa – to je objekt sa smještajnim kapacitetima. Ono što je zapravo glavni dio tog “soft” dijela je izrada novih standarda zanimanja i novih kurikuluma, jer su u ugostiteljstvu neki još iz ‘96. godine. Tako da mi trenutačno u izradi imamo 4 standarda zanimanja, po kojima bi se učenici u moderne kurikulume za obrazovanje u ugostiteljstvu trebali upisati
od sljedeće školske godine.
Zvuči vrlo poticajno biti ravnatelj ove škole – pred vama su brojni izazovi. Ili biste radije obavljali isti posao u nekoj gimnaziji?
Bojim se da bih se na takvom radnom mjestu dosađivala. Naravno da gimnazije uvijek dobiju najbolje đake, motivirane za fakultete, dok našim učenicima ocjene možda nisu na vrhu liste prioriteta. Ali, odnos koji ovdje gradimo je neprocjenjiv. Dođem li na Brač ili u Istru, uvijek ću sresti barem jednog svog učenika. Uđem u restoran i nema stola. I sad, gle, evo mog učenika koji se odmah daje u akciju: “Dajte, nađite mojoj ravnateljici stol!” Nema mjesta u kojem sam bila a da nisam nekoga srela, moji kolege nastavnici ili ja. To nam je dobar pokazatelj, a ta djeca uvijek nas se rado sjećaju. Ne može se dogoditi da prođu pokraj vas a da vas ne pozdrave
ili s veseljem ugoste u objektu kojem rade.
