Znate onaj o turistu, domaćem čovjeku i kravi?
Pita turist, šećući poljem, domaćeg čovjeka koji stoji kraj krave: – Koliko je sati?
Čovjek primi kravu za zadnjicu i kao iz topa ispali: – Eto, taman je prošla ura. Dakle, 13 je sati – odgovori mu.
Turist sav u čudu pita: – Što je to, čarobna krava? Primite je za zadnjicu i znate koliko je sati? Mogu li probati i ja?
A domaći će na to: – Ne, pomaknem je za par centimetara pa vidim do sata na zvoniku...
Gledajući iz kafića u trogirski sat, koji dominira glavnim trgom, razmišljam prima li tko s okolnih brda sad kravu za zadnjicu kako bi vidio do zvonika crkve sv. Sebastijana. Domaći, bez obzira na to imaju li sat na ruci ili mobitel, svi redom bace pogled na njega dok prolaze. Okreću glavu uvis, svi točno na istome mjestu, a to traje tek sekundu-dvije, pa nastave svojim putem...
Nemilosrdni satovi
I da, satovi na zvonicima su nemilosrdni, neće stati ni na par sekundi. Vrijeme odlazi u nepovrat, a nemam ga ni ja napretek za gledanje uvis, pa okrećem par telefonskih brojeva kako bih o toj trogirskoj atrakciji doznao nešto iz prve ruke.
– Evo me, začas sam dolje... – govori mi Ivo Tironi (64).
Ni tri minute kasnije kraj mene sjedi čovjek koji ga je posljednji navijao, od 1989. do 2009. godine dok nije stigla elektronika, čarobna kutija sa žicom koja ide iz mehanizma u struju...
Bio je posljednji čovjek zadužen za sat, a niz je počeo od 15. stoljeća otkad se te kazaljke okreću u krug.
– Vrijeme je najbitnije u životu – slažemo se dok se upoznajemo te dogovaramo:
– Riješit ćemo ovu priču na brzinu!
– Svaki dan u tih 20 godina penjao sam se na zvonik i navijao sat. Svaki dan! Nema godišnjeg, nema odmora. Čim bi me netko negdje susreo, odmah bi mi rekao: Mali Tironi, što je, što se šećeš, idi gore i navini sat! Je l’ točan? Zagorit će mi objed radi tebe... – govori kroz smijeh. Sad je pred mirovinom, a i dalje mu stariji znaju dobaciti “mali Tironi”.
Objašnjava mi kako se sat navijao natezanjem konopa na kojem su bila pričvršćena dva kamena od po 40 kilograma, a koja je trebalo dići na osam metara visine. I onda bi se oni 24 sata polako spuštali i pokretali osam zupčanika.
– Ajmo gore, sad ću ti pokazat’, nisam ni ja dugo bio – kaže mi Tironi dok provjeravamo je li crkva otvorena.
Uspinjemo se strmim stubama, susrećemo turiste koji su se odlučili za avanturu. Treba biti oprezan, lako se poskliznuti, sve je usko.
– Samo dva puta mi je stao u 20 godina, i to kada sam nosio zupčanike na popravak u brodogradilište – govori mi ponosno pokazujući na ploču na kojoj piše tko ga je sve navijao.
On je naslijedio tasta Marka koji je to radio od 1974., a prije njega Berket. Pa tako unatrag šest stoljeća, generacije su se mijenjale na toj, nekad vrlo važnoj, poziciji.
Kodeks ponašanja
– Gradski trg ispod sata bio je oduvijek mjesto okupljanja Trogirana. Eto, na onom zapadnom kantunu sastajali su se oni koji su pričali o balunu, a tamo kod katedrale, na zidiću, bile su dvije grupe. Stariji bi olajavali i čakulali o dnevnoj politici, a nešto niže, kod Ćipikove palače, sakupljali bi se glazbari prije proba. A mi, tada mladi, sastajali smo se na ovom kantunu ispod sata, gdje smo namigivali curama... – pokazuje mi sa zvonika prema trgu.
– A na centru trga? – pitam. – Tamo nije bilo nikoga, to je bila slobodna zona.
Spuštajući se, pokazuje mi na bijeli kameni stol na ulazu u crkvu.
– Tu se sudilo. U Trogiru je postojao kodeks ponašanja, koji da je i danas na snazi, bila bi milina. Tko bi što zgriješio, ovdje bi mu se sudilo, a zatim bi ga zavezali lancima ispod sata, a narod bi ga kaznio.
– Kaznio?
– Da, ili bi ga pljuvali, bičevali...
– A što bi zgriješili?
– A svašta, od toga da su kasno pjevali, nešto ukrali, gledali tuđu ženu i tako.
– A ako bi sat kasnio, bi li bilo kazne?
– Ne, sat nikad nije kasnio!
>> Šibenčani se ponose Arsenom, Mišom, Draženom...
Pa sta je ovo..svaki drugi clanak o Trogiru.Neznam dal ovo placa turisticka zajednica Trogira ili im je podbacila sezona pa da ih Vecernji list malo izreklamira.