Srećom, sjeli smo za stol prije nego što je disciplinski sudac Krešimir Vlajčević Hajdukovu treneru Igoru Tudoru “odrapio” drakonsku kaznu od šest utakmica zabrane sjedenja na klupi. Trener bijelih zbog toga se ne smije ni pojavljivati u javnosti, ali Vlajčevićeva “šestica” ne vrijedi u slučaju intervjua za sportski tjednik Max!.
Naravno, razgovarali smo o posljednjim zbivanjima.
– Sve me ovo zamara, cijela priča oko nekih stvari koju se u sportu ne bi trebalo komentirati. Na terenu su dvije momčadi, treći sudionik je sudac kojeg uopće ne bi trebalo spominjati. Ali, uvijek ima taj ali... Moje je iskustvo u ovih godinu dana otkako sam na klupi Hajduka takvo da se sjećam da sam prvih mjeseci kada sam postao trener u čudu slušao kako oko mene utorkom ili srijedom pričaju tko nam sudi za vikend. To bi mi na jedno uho ušlo, na drugo izašlo, bilo mi je prirodno da ne ulazim u te diskusije. Ali, s vremenom – ovo vam iznosim svoje osobno viđenje – ta spoznaja tko sudi postala je bitna u pripremi utakmice. Neka mi netko objasni zbog čega se to u meni promijenilo.
Četiri isključenja tijekom sezone ne idu Tudoru u prilog.
– Stalno čujem da se bavim sucima, ispao sam problematičan tip. Oni koji kažu da se ne bih time trebao baviti nisu u pravu, jer suci su itekako dio utakmice, vrlo važni. Većina se mojih isključenja dogodila zbog izlaska iz mog omeđenog prostora. Evo, redom. U Zadru sam isključen zbog toga, protiv Hrvatskog dragovoljaca, jer su me ponijele emocije i slavio sam pobjedonosni gol zajedno s igračima, u Puli sam isključen zbog izmišljene psovke. I sada ova situacija u Koprivnici. Ma, samo delegiranje suca Matoca, koji je sudio i onu utakmicu 3:3, bilo je sasvim nelogično.
Vratili smo se na taj nesretni kraj utakmice protiv Slaven Belupa kada je teren morao napustiti nakon intervencije zaštitara.
– Sjedio sam na klupi pet minuta i on je došao i rekao mi da sam ušao u teren i da izađem. Zbog toga sam reagirao. Kakvo prelaženje crte... I to više puta. Nitko me uopće nije ni opomenuo. Priznajem da sam kod crvenog kartona Vršajeviću u 35. minuti prešao crtu. A isključio me u 88. minuti.
Jeste li se stvarno mislili oglušiti na isključenje i ostati na klupi?
– Nisam ni pomislio ne otići. Moja prijetnja da ne želim napustiti klupu je poruka, ukazivanje na nepravdu. Da sam ustao i otišao, značilo bi da sam kriv, da sam nešto napravio.
Povukao je paralelu s Chelseajevim trenerom.
– Je li tko gledao Josea Mourinha kada je slavio kod kornera i još davao savjete igračima? Pep Guardiola je na utakmici protiv Reala non stop u terenu. Svaki dan gledam te trenere vani koji me zanimaju, poput Simeona. Vika, galama, protestiranje na svaki prekršaj... To svi rade, a Tudor smeta. Mene se želi okarakterizirati kao divljaka koji se bavi sucima.
Onda, bavite li se sucima?
– Komentiram namjeru, a ne svaku pogrešku, i to pet minuta nakon utakmice. Ostalo vrijeme u tjednu, svaki dan, razmišljam kako ćemo igrati bolje, razmišljam o taktici, fazi napada, fazi obrane... I što sad, ako sam prigovorio sucu, znači li to da sam drugačiji, slabiji ili bolji trener.
Ali, brzi ste na jeziku. Posebno nakon utakmica.
– Volio bih da svega toga nema i da nisam trebao otvoreno govoriti o svemu o čemu sam govorio. Ali ja ne bih bio ja da to nisam rekao. Svaki normalan čovjek mora sve reći otvoreno. Zar ima nešto prirodnije nego reći nešto za što smatraš da je pošteno. To je dio mog temperamenta. Svi treneri u ligi, cijela nogometna javnost, pričaju jednu priču u četiri oka i svi sve znamo. Ali, u javnosti je drugačija priča. To je licemjerje.
Radom i igrom postali smo Dinamu konkurencija, natjerali smo Mamića da slavi pobjedu nad nama kao da je osvojio Ligu prvaka
Prošlo je nešto više od dvanaest mjeseci otkako ste na klupi Hajduka zamijenili Mišu Krstičevića.
– Puno sam drugačiji, velika je i duga bila ova godina, prava škola. Onaj tko može biti trener Hajduka, može biti trener bilo kojeg kluba. U Splitu ima 200 tisuća stanovnika i 200 tisuća trenera. I kad kod njih dobiješ simpatije, onda znači da možeš ići bilo gdje. One suze kada je produljio ugovor s Hajdukom nije bilo potrebe spominjati. Ni neke planove. Tu je, u Hajduku.
– Nemam dugoročnih planova, želim biti što bolji trener. Jednoga dana želim se domoći najboljih europskih momčadi, ali svjestan sam da se puno toga treba poklopiti. Veliki uspjeh bio bi doći do Serie A i trenirati neku momčad.
Kuloari bruje da Tudoru ne manjka ponuda iz inozemstva. U Italiji je prepoznat njegov rad u Hajduku.
– Ima poziva, interesenata, to godi. Lijepo je što su neki ljudi prepoznali moj rad. Ali prije par godina nisam ni pomislio da ću sjediti na Hajdukovoj klupi.
Zastao je kada smo ga pitali što je za njega najveći dobitak u sezoni...
– Najveći dobitak je ono slavlje Zdravka Mamića na posljednjoj utakmici s Dinamom u Poljudu. Da, da, nemojte se čuditi. On ima momčad vrijednu silnih milijuna eura, kupio je beka od dva milijuna eura, a mi smo uzeli besplatne igrače. Radom i igrom postali smo Dinamu konkurencija, natjerali smo ga da slavi pobjedu nad nama kao da je osvojio Ligu prvaka.
Znači, Mamić ispred Pašalića?
– Ma, Pašalić je sam sebi najveća pobjeda. On je dokaz i pokazatelj da samo rad i prava glava, uz talent, vode do uspjeha. Znači, slušanje trenera, ispunjavanje njegovih zahtjeva. A ne slušanje roditelja, menadžera, razmišljanje o novcu...Taj malac iz Kaštela ne ide bez razloga u Chelsea.
– Nije dobro za Hajduk da je junior najbolji igrač. Tako je to. Evo, deset godina sam igrao vani, tijekom tjedna se uvijek igraju utakmice prva momčad protiv druge. I rezultati su neodlučeni, pobijedi druga momčad. A kod nas uvijek pobijedi prva momčad. To je jasan pokazatelj onima koji su u trenerskom poslu.
Osvrnuo se na drugi dio prvenstva u kojem je Hajduk pokazao dva lica.
– Imam svoju teoriju, analizu... Svi analiziraju, mogu i ja objasniti taj drugi dio sezone. Četiri kola smo odigrali furiozno, imali četiri pobjede. Onda dolaze famozne utakmice u Puli i Osijeku na kojima su nam krila sasječena. Tada su stigli porazi protiv Dinama i Rijeke. Jednostavno, momčad se ugasila. Držao sam tenziju, puno smo razgovarali, ali izgubljen je motiv koji nas je držao. Dugo smo bili blizu Dinama, nadali smo se pobjedama u Puli i Osijeku, pa veliki derbi. Psihološki smo pali, a paralelno s tim dogodio nam se i problem s vratarima. Pa, mi smo ostali bez Kalinića i Stipice, na vrata je morao junior Tomić. Dio igrača nije mogao držati visoku formu cijelu godinu, a da ne govorim da je igrački kadar potpuno drugačiji u odnosu na početak sezone... I sve se to moralo odraziti. A kod nas ljudi vole imati kratko pamćenje, svi zaborave da nas uoči početka sezone nitko nije vidio u prvih pet momčadi.
A što ćemo s igračima koje je Hajduk doveo? Slabo ste tipovali, prije kraja sezone riješili se Iluridzea i Bukve.
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
– Ima mojih grešaka. Ali, da razjasnimo, svi ti igrači bili su besplatni. Ne želim raditi reklamu, ali uoči sezone tražio sam šest igrača, kontaktirali smo ih i svih šest su otišli u nama konkurentske klubove. Znam ja tko je dobar, ali to treba platiti 300, 400 ili 500 tisuća eura. Igrači u Hrvatskoj ligi skuplji su nego u Serie A. Za one koji igraju za dvije tisuće eura mjesečno klubovi traže po pola milijuna eura, hrvatski igrači su najskuplji.
Poželio je objasniti nešto o promašajima pri dovođenju nekih igrača.
– Anđelković je igrao odlično prvi dio, kasnije je pao. Nije lako nositi dres Hajduka. Iluridze je odigrao dvije odlične utakmice protiv nas za Dila Gori, protiv Danaca je bio odličan. Ali, kad je došao, imao je četiri ozljede mišića. Bukva je također bio u redu, ali kada je na prvoj utakmici sjeo na klupu, sam je zatražio odlazak. A meni takvi igrači, koji nisu spremni na borbu za mjesto u momčadi, ne trebaju.
Na početku sezone sportski direktor bio je Šveđanin Jens Anderson, sada je tu Goran Vučević.
– Suradnja je dobra, na Vučeviću je veliki dio posla. Mora pronaći puno, a ima nula kuna. Nije to lako. Naši igrači su skupi, a ne možeš dovesti deset stranaca.
U odnosu s vodstvom kluba, po Tudoru, nema problema.
– Sve je super, svi bismo htjeli napraviti momčad koja bi mogla parirati Dinamu. Ali, svjesni smo situacije...
Ima puno onih koji zamjeraju vodstvu kluba da je Tudor dobio prevelike ovlasti i da radi što ga je volja.
– Čuo sam priče, jedan bivši trener je rekao da želi doći u omladinsku školu, ali da ga ja neću. Ma, kakve veze Igor Tudor ima s kadrovskim križaljkama. Ne želim imati ništa s bilo kakvim križaljkama. Želim se samo baviti treniranjem momčadi. Ali želim sudjelovati u dovođenju igrača, valjda znam što nam treba.
Liga 10 donijela je zanimljivost. Takva liga Hajduku je donijela seriju utakmica s Dinamom i Rijekom u kojima Tudoru baš i nije išlo. U devet ovosezonskih dvoboja s Rijekom (četiri puta) i Dinamom (tri puta u prvenstvu i dva puta u kupu) ima jednu pobjedu.
– Liga je teža nego prije, zanimljivija je, teško je napraviti veliku seriju pobjeda. Dinamo je nadmoćan, iznad svih. Rijeka ima širinu igračkog kadra. Ma, to se vidi u direktnim dvobojima kada želiš nametnuti igru. Usporedit ću to s utakmicom Bayern - Real. Bayern melje cijelu godinu. Ali, kad je došao do Reala, to nije prošlo jer Real ima bolje napadače, stopere i Luku Modrića koji spada među tri najbolja vezna igrača na svijetu.
E moj Tudore nemoj se ti uspoređivat sa Murinjom i Maminjom . Nikada ama baš nikada ti nećeš bit veliki trener , a da znaš biti primitivan to sam se osobno uvjerio gledajući te kao neutralni promatrač . Umjesto da se sramiš ti napadaš!