Supertajfun Nock-ten. Zar doista?! Dva dana uoči našeg puta na Filipine baš ih je morao poharati tajfun, koji je i dalje tutnjao tom otočnom državom, a gdje bi prošao, iza sebe ostavljao je apokaliptične prizore. No, karte su kupljene, smještaj plaćen, a povrat novca nije moguć.
Trebali su to biti zimski praznici s našim 18-mjesečnim sinom na bijelim pješčanim filipinskim plažama. Što sad? Uz grozničavo promatranje vremenske prognoze iz minute u minutu, donijeli smo odluku i odlučili se ukrcati na let za Filipine, iskrcati u glavnom gradu Manili i trajektom se uputiti na otok Mindoro, smješten nekoliko sati vožnje od Manile.
Na trajektu ili barem nekakvom vozilu koje je sličilo na trajekt, bili smo jedini turisti. Kad smo stupili na kopno, na putu do hotela 30 metara od plaže pratili su nas “suveniri” tajfuna. Srušena stabla i stupovi za struju, bijela plaža prekrivena gomilom smeća...
S idiličnim slikama Filipina poigrala se tropska oluja, koja je tijekom našeg boravka postala krivac za sve loše na otoku. Tako televizor u sobi nije radio jer je tajfun srušio odašiljač, a klima nije radila jer zbog tajfuna na otoku nije bilo struje. Utješili smo se činjenicom da smo smješteni uz bazen, koji će, doduše, u funkciji biti tek potkraj 2017. Pogađate, zbog tajfuna.
Vremenska nepogoda barem je nakratko utišala najčešće vijesti koje su dolazile iz Filipina, gdje živi oko sto milijuna stanovnika, a čija se brojka smanjuje iz dana u dan “zahvaljujući” njihovu predsjedniku Rodrigu Duterteu.
Unatoč zgražanju zapadnog svijeta, Duterte je lišio života nekoliko tisuća dilera u manje od osam mjeseci otkako je prošle godine preuzeo dužnost. I ne planira stati. No prije Dutertea ili unatoč njemu, znaju to dobro svi koji prate sport, Filipine je ipak proslavio poznati boksač Manny Pacquiao.
Službeni jezik na Filipinima je engleski, a višestoljetni utjecaj Španjolske doveo je do toga da je najdominantnija religija kršćanstvo (92%). Tik do našeg smještaja bio je „Frog beach bar“, koji vodi Britanac dobro upućen u hrvatski nogomet i veliki štovatelj Slavena Bilića.
Sa svojih više od 130 kilograma, uz kriglicu piva koja tijekom “happy houra” košta 1 euro, a nakon toga 1,20 eura, dubokim glasom i s britanskim naglaskom počeo je uzvikivati „West Ham, West Ham“.
Dandanas nismo sigurni je li nas htio počastiti šunkom ili se samo htio pohvaliti svojim znanjem o porijeklu našeg Slavena, no već nekoliko trenutaka kasnije svatko je imao svoju kriglicu San Miquela, a naš svijetloputi plavokosi sin u trenu je postao glavna atrakcija.
Mali lukavac znao je iskoristiti priliku, a ljudi su doslovno stajali u redu kako bi se malo s njim poigrali. Upravo tada su nam opisali kako je plaža izgledala prije tajfuna, pa smo shvatili da nismo nasjeli na ušminkane fotografije divnog krajolika nego da se majka priroda s nama poigrala
. Nevrijeme je bilo toliko jako da je iz mora izbacilo sve kamenje i gotovo potpuno njime prekrilo pijesak. U tom britanskom baru bilo je dosta starije europske gospode u društvu mlađih lokalnih djevojaka.
Navečer bi se družili uz piće, dok bi preko dana gospoda odlazila na dnevne aktivnosti, a svoje djevojke ostavljala, doslovce, uz nekoliko kuglica sladoleda. Djevojke bi provele i pola dana na istome mjestu u iščekivanju svojih momaka.
Da se to usporediti otprilike s time kao kada u Hrvatskoj odete na kavu ili u dućan, a svog ljubimca privežete uz kakav stup ili ogradu, ali se pobrinete da ima posudicu s vodom… Možda je to gruba usporedba, no nije tajna da je seksualni turizam iznimno popularan u tom dijelu svijeta.
Štoviše, te djevojke iznimno se ponose svojim načinom života, a tu i tamo se pokojoj i posreći pa avionom odleti u neki bolji svijet. One nešto starije fokusiraju se na druge djelatnosti, pa su plaže preplavljene pokretnim salonima za masažu/uljepšavanje, a kad nađu mušteriju, na pijesak samo bace plahtu, iz cekera izvade ulje za masažu i bace se na posao.
Brzo, a jednostavno. Jednostavnost im se odlikuje i u hrani, ali to nije pohvala. Naime, bez obzira na to naručili vi morske plodove (koji su rijetko dostupni, naravno radi tajfuna), piletinu, svinjetinu ili samo povrće, uvijek ćete dobiti puno riže i malo glavnog jela (odnosno 50-ak grama mesa).
Fantastičan primjer je kada smo naručili rižu sa tri vrste mesa (piletina, svinjetina i junetina). Umjesto toga, uz rižu smo dobili samo kolutiće ružičaste „kobasice-hrenovke“. Pozvali smo konobaricu da se požalimo, a ona je odgovorila kako je navedeno meso unutra u vrlo malim tragovima, nešto kao začin u prahu.
Nakon nekoliko minuta došla je šefica kuhinje, točnije mlada dama koja je u tom hotelu i čistačica, konobarica, recepcionarka… i ponizno nam se ispričala te objasnila kako radi tajfuna nije bilo dostave te je u nedostatku drugog mesa stavila ono što je imala, odnosno kobasicu koja je bila i za doručak. Snalaženje na djelu, ali zapravo nikada nećemo saznati je li tajfun zaista krivac za apsolutno sve ili su ondje jednostavno takvi.
Svaki smo obrok jeli u drugom restoranu ne bismo li naišli na neki specijalitet koji će biti toliko kvalitetan da mu vrijedi zapamtiti naziv i način kako se izgovara. Međutim, plan nije upalio, što god smo naručili jednostavno je bilo siromašno sastojcima i nezačinjeno.
Potpuno neuobičajeno, za razliku od ostalih zemalja Azije. Ali treba pohvaliti ulične štandove s hranom, specifične za Aziju, i gotovo uvijek smo baš na tim štandovima doživjeli najbolje kulinarsko iskustvo na istočnim putovanjima.
Ključno je da jednostavno ignorirate sve mirise i prizore oko vas i prepustite se ukusnoj hrani s malenog roštilja na kotačima na kojem se peče sve od pilećih ražnjića, rižinih rezanaca, morskih plodova i ribe do hamburgera. Cijene su jela u takvim „restoranima“ od kune i pol za ražnjić, dvije kune za porciju riže do 25 kuna koliko stoji veliki škamp… Dobro za želudac, a lagano za džep.
Ulični štandovi s hranom specifični su za Aziju i gotovo uvijek bismo na njima doživjeli najbolje kulinarsko iskustvo. Ključno je da jednostavno ignorirate mirise i prizore
Iako nas je hrana razočarala, voće je ispunilo sva naša očekivanja. Od ananasa i lubenica, zelenog manga koji se servira sa solju pa do raznih nama nepoznatih egzotičnih plodova sve je bilo beskrajno sočno i bogatog okusa.
Da smo se za ovu avanturu odlučili bez klinca, vjerojatno bismo s oduševljenjem pričali o pivu San Miquel, a ovako smo se davili u ananasu do one faze kada više ne osjetite jezik i ignorirate da vas je uhvatila jaka žgaravica. No barem nije bilo mamurnosti i kasnog buđenja pa smo mogli maksimalno iskoristiti vrijeme na otoku.
Kad nam je nakon nekoliko dana ponestalo pesosa (lokalna je valuta filipinski pesos; 1kn=7,16 Php), morali smo se uputiti do najbližeg većeg grada. Javnog prijevoza nema i jedina nam je opcija bila tricikl (glavno prijevozno sredstvo).
Prije nego što uđete u bilo koje vozilo, bitno je dogovoriti cijenu kako kasnije ne bi bilo neugodnosti. Također trebate biti “bezobrazni” i prvi iznos koji vozač spomene prepoloviti ili jednostavno otići dalje. Voljnih vozača uvijek će se naći.
Nakon što smo dogovorili cijenu od četiri eura za oba smjera, za 20-ak minuta vožnje stigli smo u Puerto Galeru. Zbunjeni, silazimo s tricikla i pregovaramo s vozačem da dođe po nas za dva sata te krećemo u šetnju.
Pokušavamo se orijentirati i tražimo centar grada, no ubrzo shvaćamo da to nije grad već otužno mjestašce gdje javnu rasvjetu čine plastične boce prerezane napola iz kojih vire žarulje, ceste su loše i prljave, a ono malo nogostupa služi isključivo za trgovine kako bi imale gdje izložiti robu.
I tada nam u oko upadne natpis „Puerto Galera – grad s najljepšom obalom“. S određenom nevjericom poželjeli smo vidjeti taj izgubljeni biser. Nakon samo dvije minute hoda – gledamo tu najljepšu obalu...
Od raznolikog smeća možete sastaviti pristojan automobil, a šetnja obalom je opasna nemate li gojzerice jer ćete sigurno ostati bez prsta na nogama. Jedva odmičemo pogled od te “ljepote” i polako se vraćamo u unutrašnjost mjesta gdje nailazimo na lokalnu tržnicu koja beskrajno smrdi i puna je muha.
To nije posljedica tajfuna, već uobičajena scena. Zamislite prodaju mesa, riba, jaja, voća, povrća, začina... I sve to pa i meso stoji na sklepanim drvenim štandovima. Nema hladnjaka, staklenih vitrina, izloženih cijena, normativa, blagajni, odvojenih pultova i zasebnih noževa.
Vani je više od 30 stupnjeva, mala djeca spavaju među voćem, no samo smo mi zatečeni situacijom. Iako u takvim uvjetima ne bismo kupili sastojke za nedjeljni ručak, moramo priznati da tržnica ima dušu.
Cjenkanje ne dolazi u obzir, ali ovaj put to nije ni bilo potrebno jer voće košta samo par kuna. Odlazimo s tržnice s nekoliko kilograma voća u ruksaku, a lokalno stanovništvo oduševljeno trči za nama ne bi li bliže pogledalo ili barem iz daljine slikalo našeg juniora.
Bio je toliki hit da su Filipinke izravno pitale „možeš li i meni napraviti jedno tako divno dijete“. Njihov veliki interes nakratko nas je zabavio, ali u Puerto Galeru došli smo s jasnim ciljem – doći do novca. Ne bi to trebalo biti posebno komplicirano, zar ne? Ali, i u tome nam je planove poremetio tajfun.
U krugu od 100 kilometara postoji samo jedan bankomat, koji zbog tajfuna ne radi, odnosno svako toliko prokašljuca i izbaci koju novčanicu. Nedovoljno za 30-ak ljudi koji su se okupili oko njega. Toga dana bankomat ipak nije proradio, i to ne samo zbog posljedica tropske oluje nego i zato što je bio praznik na Filipinima, a praznicima se ondje i bankomati odmaraju.
Tada smo se već malo zabrinuli jer smo u džepu imali samo 50-ak eura, no sreća nam se ipak osmjehnula sljedeći dan i bankomat je proradio. Tada smo bili sigurni da na otoku možemo ostati još nekoliko dana. Uzeli smo novi smještaj na plaži dvije uvale dalje.
Ta je plaža bila puno ljepša, a smještaj puno autentičniji – kućica od bambusa na samoj plaži. Obitelj u čijem vlasništvu je hotel imala je podosta male djece tako da je i sin uživao s novim prijateljima. Nakon tri dana u novom smještaju i uz dodatni poticaj neumorne kiše odlazimo put gradića Sabang, udaljenog 40-ak minuta od White Sand Beacha. Mjesto je hit među roniocima, a noćni život počinje s prvim naznakama mraka, već oko 17 sati gradić se transformira u veliki striptiz-klub.
Zabava za odrasle. U Sabangu nas je vrijeme napokon poslužilo, smjestili smo se u divnoj zelenoj oazi okruženoj raznobojnim biljem, papigama, majmunima i leptirima. Nismo se mogli bolje oprostiti od otoka Mindora.
Nakon 10 dana uživanja i istraživanja, opet se ukrcavamo na onaj nesigurni trajekt kojim smo došli na otok i vraćamo u civilizaciju – Manilu. Jedno je sigurno, iza nas je nezaboravna avantura ispunjena dječjim smijehom i urnebesnim svakodnevnim situacijama s lokalnim stanovništvom.
Svrha putovanja bilo je ljetovanje usred zime, i svaki dan kada bismo sina gledali kako uživa u pijesku i moru znali smo da je zadatak ispunjen. On se nije zamarao bojom pijeska i kamenjem na plaži, ušao je u 2017. bosonog i u kupaćim gaćicama i koristio svaki trenutak.
Za razliku od nas koji smo lokalne ljepote uspoređivali s drugim svjetskim destinacijama. Bez obzira na to što se iz ovog teksta može zaključiti da nam se dosta toga nije svidjelo, upravo je to čar takvih dalekih putovanja. Upoznavanje novih kultura, ljudi, običaja i gradova, a u tome nas čak ni tajfun nije mogao spriječiti.
>> Tko nije spreman za cjenkanje – bolje da i ne ide na tržnicu
Dakle, baš mi je drago što su na Filipine stigli prvi turisti ikad! Hvala vam, ljudi što ste s nama podijelili svoje iskustvo kako bi i mi nešto iz njega naučili. Možda se i ja jednog dana zaputim tamo samoo ne znam dal' da povedem svoju plavokoso-plavooku djecu, obzirom da su tamo već vidjeli vaše dijete, moja djeca više ne bi bila senzacija...