VIC TJEDNA Vozi se Crnogorac u avionu i vikne stjuardesi: – Konobarice, donesi mi rakiju! – Nisam ja konobarica. – A ne, no si pilot!
U OLIMPIJSKOM PARIZU STREPE OD RUSKIH HAKERSKIH NAPADA. Halo, Francuska, Azerbejdžan, Saudijska Arabija i Njemačka (ožujak 2024.) Drag prijatelj mi reče kako još nije skrenuo, ali je žmigavac davno upalio. I meni se ovih dana činilo da sam otišao na kvasinu. Ili ću brzo. Nikako mi nije bilo jasno da u razmaku od nekoliko sati mogu spikati s prijateljima koji su se raspršili po bijelom svijetu. Po gradovima. Državama. Kontinentima.
Prvo mi se iz Bakua javi Džemo Mustedanagić. – Odlučio sam ostati u Azerbejdžanu. Točnije u klubu Sabah na funkciji koordinatora i trenera mladih igrača koji kucaju na vrata prve momčadi. – Zar ti nije i sin Adi tamo? – On radi s najmlađim kategorijama. – Odnedavno je prvi trener Sabaha naš Rendulić? – Super se slažemo. I nadamo se Ligi prvaka.
Taman dogovaram s Džemom baklave za ramazanski Bajram, eto ti poziva iz Pariza. – Što je novo u Maksimiru? – zanima bivšeg centarfora Dinama Milana Čalasana. Izbrbljam mu kako je Zeko isprašio u mirovinu Barišića. A mene je zanimalo hoće li biti frke na Olimpijskim igrama u zemlji mušketira. – Iskreno, tu svi strahuju od ruskih hakerskih napada. Sjećaš se kakav su rusvaj napravili uoči finalne utakmice Lige prvaka u Parizu? Duplirali su ulaznice pa je susret počeo s velikim zakašnjenjem – pribojava se Čale.
Iz Francuske eto me u Saudijskoj Arabiji. Pitam Igora Jovičevića kako je razvalio najjaču ekipu u tamošnjoj ligi. Bilo je 1:3 u gostima. Kod Al Nassr Riyadha. – Jesu domaćini bili kompletni? – U punom sastavu. Igrali su Ronaldo, Brozović, Mane, Telles, Laporte… – Slatka pobjeda? – Meni jedna od najdražih u karijeri. Skinuo je Igor bod još jednoj ekipi iz gornjeg dijela tabele. – Šteta, pred sam kraj imali smo dva zicera. Teže je bilo promašiti nego zabiti. – Mašala, dragi Igore.
A onda šećer na kraju iz Hannovera gdje su postrojbe mog prijatelja Zorana Gobca projurile do Pariza.
– Evo dat ću ti tajnika rukometnog saveza Damira Poljaka da ti ekskluzivno ispriča kako je počeo uzlet zagrebačkog i hrvatskog rukometa u nebeske visine – javi mi se Zvonimir Sunara Suki iz Švabije.
A onda mobilni preuzme Poljak.
– Bilo je to davnih dana kad smo ko klinci osvojili u Beogradu juniorsko prvenstvo Jugoslavije. U klubu su se odlučilli riješiti starijih igrača i dati šansu našoj generaciji.
– Gdje je tu Gobac?
Zoki je jedno vrijeme igrao s nama. A onda smo zaključili da bi on bio idealan kreator klupske politike. Prihvatio je funkciju uz uvjet da nam cilj bude prva liga i titula prvaka države. Potvrdno smo kimnuli glavama i tako je sve krenulo.
Damiru čestitam na novom uzletu našeg rukometa u Hannoveru. Na putu za Pariz padoše Austrijanci, Njemci i Alžirci.
Pozdravim Sukija i Zokija. Koji je genetski ćaća svih uspjeha našeg rukometa.
Zna on dobro da navijači opet sanjaju olimpijsko zlato.
TRENIRA LI U MAKSIMIRU KLINAC OD 200 MILIJUNA EURA
Bulldog, Jelačić-plac, Trešnjevka (ožujak 2024.)
Dosta je onih koji bi u ovim "putnim pićima" htjeli malo više sporta. Supruge prijatelja i kumova željne su sočnih tračeva.
Oni stariji bi više retro priča. Iz davnijeh dana. Kako sve zadovoljiti?
– Šaraj, brate! – zbori pametno moj dragi prijatelj.
Poslušat ću ga i pisati o svemu i svačemu. Kao i dosad.
Prva pričica bila je vezana uz međunarodni sport. Ova druga bit će zagrebačke sportske iskrice.
Zagolicala me priča da na Maksimiru trenira klinac vrijedan 200 milijuna eura. S kim porazgovarati o tom malom Brazilcu nego s čovjekom koji ga trenira. Legendarnom plavom desetkom. Markom Mlinarićem.
– Vrijedi li mali Brazilac baš toliko love kako pričaju? – pitam starog prijatelja.
– Ma prerano je spominjati milijune. Tek je pionir. Ima 13 godina. I tko zna u kojem će pravcu krenuti njegov razvoj. Istina, iznimo je talentiran, vrijedan i upija sve što mu se kaže.
– Znači, čudesan mali?
– Da. Ima u igri rješenja kao da mu je 25 godina. Ponavljam – bitno je da se pravilno razvija – zaključi našu spiku Mlinka.
Na Jelačić-placu nakon Dinamovog solunskog debakla srećem Peru Močiboba. Bivšeg "snajpera" kluba iz ulice pjesnika Kranjčevića.
– Vidim, u punoj si formi. Mogao bi se javiti Jakiroviću – trznem dugogodišnjeg prijatelja.
– Ne zafrkavaj. Ali gledajući tekmu s Grcima, tvrdim da polovina onih koji su igrali ne zaslužuju Dinamov dres. Bar ne kad se igra u Europi.
Slažem se s Perom. Tanki su, brate. Pretanki. Za izvozne izazove.
Soldin Bulldog zagrebačka je baza Roberta Prosinečkog. Novog izbornika Crne Gore. Pitam ga kako to da se skrasio u Podgorici.
– Ma znaš Deju. Nazvao me predvečer i rekao da mu ujutro javim ako želim preuzeti reprezentaciju. Prespavao sam i javio mu da dolazim.
Kratko i jasno. Dobili su Savić, Jovetić i društvo pravog trenera. I pravog čovjeka. Koji će sigurno nastaviti tamo gdje je stao Cico Kranjčar.
U Gavelli prije odlaska na reprezentativne akcije srećem izbornika crnogorske rukometne repke Vladu Šolu. Na svim je premijerama sa suprugom. Izmijenimo brojeve mobitela. Uz "doviđenja u Podgorici".
I, kako to obično biva… Na povratku prema domu svom prolazim pokraj kuće Ice Banovića. Trenera Dinamovih juniora.
– Mijenja li se tvoj status nakon Zajecovog dolaska?
– Radimo dobro. Imamo rezultate. Vidjet ćemo kako dalje.
– Poznaješ Zeku?
Upoznali smo se kad sam igrao za Zagreb. Zajec je zvao mene i mog oca Matu na razgovor. Želio je da preselim na Maksimir. Želio sam i ja, ali Zagreb me nije puštao.
Eto, Zeko je sad predsjednik. Ico trener juniora. Neće tu biti nikakvih problema.
DIMNJAČAR JE APSOLUTNI REKORDER
Zlatni Dukat, crkva sv. Josipa (ožujak 2024.)
Vrijeme je ramazanskog i uskrsnog posta. Vrijeme molitvi, pokajanja i praštanja.
Stižu dani kad je život pobijedio smrt. Dani topline i ljudskog suosjećanja.
Ma kad bi zauvijek to dobro prevladalo u ljudima. Ne bi nam trebale vjere. Ni crkve, ni džamije, ni sinagoge… Ni Biblija, ni Kuran, ni Talmud…
Samo da nam je izvući na površinu naših ništavnih života dobrotu. Kapi ljubavi. Da nas okupaju i zauvijek spoje s Bogom.
Koji zasad dopušta da ga osjetimo u Energiji. U svetosti. I svjetlosti.
Kam mi to misli letiju? Putna pića su siguran pojas za spašavanje.
U Zlatnom dukatu Ljubo Kerekeš obara apsolutne kazališne rekorde. Kod prijatelja Hale, za odabranu ekipu, odigrao je svog jubilarnog "Dimnjačara".
– Nebuš veroval, ovo je 1370. predstava. Ni jedna u Hrvatskoj nije odigrana više puta.
– Janeš se hvali da je vaš film "Marginalci" imao rekordnu gledanost.
– Bil je uverljivo najgledaniji u kinima.
– Koliko si love dobio od HAVC-a?
– Zero ilitiga niš.
– Pripremaš novi film?
– Snimat ćemo "Grobare". Morti i HAVC nekaj da.
Na placu me stiže poziv Božidara Košćaka Kumpića.
– U Pučkom otvorenom učilištu u Ivanić-Gradu moj sin Luka 4. travnja ima izložbu slika iz ciklusa "Svemir". Buš došel?
– Bum, Kumpić.
Vidio sam desetak slika iz tog ciklusa. I mogu reći da je slikar Luka talentiraniji od tate glumca. Slike su mu čarobne.
Ispred crkve sv. Josipa odlučim se, po sedmi put u tjedan dana, u korizmi odreći čokolade.
Bliski rođaci Vesna i Krešo Jozić, izlazeći s mise, dadoše mi pozivnicu za vjenčanje njihova sina Lovre i njegove lijepe Mirne.
Uz poziv dobih čokoladu "RiterOlympia". Moju omiljenu. Pa ti budi karakter. I odreci se.
Malo morgen.
