Koliko li sam puta otvorio hladnjak, umoran od posla ili lutanja, i shvatio da u njemu nema gotovo ništa. I sad kad sam odlučio nešto na brzinu skuhati i podijeliti s vama, zatekao sam u njemu tek svežanj peršinova lišća, dva, tri sumnjiva jaja, rajčicu, luk, malo razbacanog češnjaka... Ništa od čega se može složiti nešto jestivo... Ili možda ipak može? Dok sam buljio u taj jad od namirnica, ukazao mi se moj prijatelj Sirijac Jamal Assad, inače vrsni zagrebački ginekolog, odnedavno i ambasador sekularne sirijske oporbe u Zagrebu. Mi prijatelji zovemo ga Jimmy. Sjetio sam se kako mi je od ovih par namirnica jednom složio čaroliju. Dobro, nije to sad čarolija nekog chefa poslije koje će prste lizati dame i gospoda na jahtama. Ali s tom čarolijom s lakoćom ćete šarmirati prosječno obrazovanu srednjoklasnu damu. Ili gospodina, ovisi što vam se više sviđa.
Bio mi je to radni vikend u Večernjaku, sa mnom je u Zagrebu ostao mlađi sin Franko Mak. U subotu sam ga poveo na posao, ali on se toliko umrljao čokoladom koje su mu nakupovale kolegice iz redakcije boreći se za njegov osmijeh da sam navečer shvatio kako ga drugi dan radnog vikenda moram maknuti. I od kolegica i od čokolada. I dogovorio sam se s Jimmyjem da ga dovedem k njemu u stan na Kvatrić - u kući su bili i njegova divna supruga Dijana i kći Maris. Kad sam navečer nakon posla došao po sina i kad je Jimmy vidio moje izmučeno i izgladnjelo lice, složio mi je jedno famozno jednostavno jelo - uštipke od peršina. I sad sam, češući se grozničavo po glavi, shvatio da baš imam namirnice za to jelo koje ću nazvati Sirijska tortilja (moj prijatelj Jimmy je inače iz Alepa).
Dakle, izvadio sam iz hladnjaka ta dva-tri struka peršinovih listova, tri osrednja luka, 4-5 češanja češnjaka i sve narezao na sitno, izmiješao, a onda unutra razbio par jaja. I dodao žlicu-dvije brašna, posolio, popaprio, povegetio i izmiješao. I jednostavno na vrelom ulju ispekao male uštipke, kolačiće, kako god hoćete to nazvati. Uglavnom, sve je gotovo za deset minuta. U ladici pokraj brašna pronašao sam par palačinki tortilje (tko zna otkad su) i na njih posložio ove uštipke, a po njima nabacao posoljene rajčice. Imao sam i lijepog maslinova ulja pa sam s par kapljica obogatio okus. Tortilju sam smotao i pojeo. Drugu isto. Treću sam smotao, ali bilo mi je previše pa sam je omotao aluminijskom folijom. Sutradan ujutro legla mi je za doručak k’o budali šamar :).
Ne volim fast food, godinama nisam svratio u kioske s hamburgerima. Ne želim jesti takvu hranu. Ali ne želim dati ni bogatstvo za ručak. Pokušavam svaki dan smisliti, naučiti neko jelo koje će stajati desetak, dvadeset kuna, koje je ukusno i koje može svatko napraviti. Napraviti obrok bez filozofskih namirnica koje ne mogu pronaći izvan Indije i bez posuđa koje moram platiti tisuću kuna - to mi je uvijek cilj. Summa summarum - moj obrok ima samo pet pravila: on je jednostavan, jeftin, brzo pripremljen, ukusan i - drugačiji. A takvih ćemo se, nadam se, nakuhati (i najesti) sljedećih mjeseci i godina...
>>Isprobajte jelo vrhunskog chefa: Dugo pečena goveđa rebra sa salatom od pečenog povrća
>>Čuvarica okusa: 'Iza svake žene stoji muškarac, a iza mene moj gladni Dalmatinac'
>>ROSÉ - besramna podatnost sljubljivanja sa svakom hranom
gle, ak vec ne znas kuhati, ne hvali "jela" od persina i jaja...odi u restoran...