Igrala se 119. minuta na Prateru, kada je Luka Modrić probio desnu stranu terena i centrirao Ivanu Klasniću koji glavom s četiri metra zabija gol vrijedan polufinala Europskog prvenstva. Trenuci koji će uslijediti obilježit će jednu nogometnu generaciju i pratiti Modrića sve do ‘posljednjeg plesa’ i utakmice s Italijom više od 15 godina kasnije. Hrvatska sinoć u Leipzigu, kao ni te tragične večeri u Beču, nije izdržala. Opet su u pitanju bili trenuci, opet nas je presjekao gol u zadnjoj minuti nadoknade, a činjenica je da ozbiljne ekipe takve golove na velikim turnirima ne primaju u dvije utakmice zaredom. No to je trenutno realna slika reprezentacije okupljene oko Modrića i izbornika Zlatka Dalića koja je nakon šokova s Albanijom i Italijom, u suzama, kratko imala samo teoriju da s dva boda prođe skupinu na Euru, što se nije dogodilo. Najteže je bilo gledati one Modrićeve, dok je hrvatski kapetan, inače poznat kao čovjek od malo riječi, govorio sinoć nakon utakmice.
‘Nogomet je ponekad okrutan, to se najbolje pokazalo na nama’, triput je ponovio pred novinarima plačući bez prestanka.
I ne bi te suze imale toliku težinu da ih nismo vidjeli i one večeri na Prateru, kada je Hrvatska poražena i prije nego je počelo okrutno raspucavanje penala s Turcima, a Modrić je prvi namjestio loptu i promašio cijeli gol.
Nije se pokazao kao budući lider reprezentacije, Slaven Bilić morao ga je čak i nagovarati da preuzme desetku Nike Kovača nakon što se iduće godine umirovio dugogodišnji kapetan. No u narednom desetljeću Luka neće postati samo igrač koji će se nasmijati Edenu Hazardu, Realovoj kupovini teškoj 100 milijuna eura, kada je dolazeći iz Chelseaja poželio njegov dres s brojem deset. Postat će najtrofejniji igrač u povijesti najvećeg kluba na svijetu, Zlatna lopta koja će prekinuti desetljetnu dominaciju Lea Messija i Cristiana Ronalda i kapetan koji će reprezentaciju vući do epskih podviga. Uzor koji životnom pričom i skromnošću inspirira svijet, simbol upornosti koji je s 39 godina na leđima ostao jednako posvećen igri i svome cilju – da se dokaže i da dokaže svima koji ga godinama otpisuju, kako nisu bili u pravu. Mogao se poput mnogih povući već nakon finala SP-a Rusiji, mogao je to elegantno napraviti i prošle godine nakon svjetske bronce u Kataru, konačno skinuti sa sebe generacijski teret koji u reprezentaciji nosi praktički od prvog dana.
GALERIJA Razočarenje, tuga i utješni zagrljaji. Fotografije pričaju sve emocije s terena nakon utakmice s Italijom
Kad bismo gubili, uvijek je to bio krah Modrićeve generacije – pričao nam je o tome nakon promocije svoje autobiografije koju je zapisao novinar Robert Matteoni i na koju se stalno pozivam, dok nabadam riječi kojima se njegov fenomen, bez suvišne patetike, može objasniti. Tu knjigu trebali bi pročitati svi koji su se jučer hvatali za glavu prije nego će Modrić izvesti kazneni udarac protiv Italije, svi oni koji su točno znali da će ga promašiti. I promašio je, da bi u najluđoj minuti svoje karijere svima njima opet pokazao kako nisu bili u pravu kada su ga otpisali.
U toj knjizi danas se može iščitati koliku težinu ima pogodak koji će zakucati Donnarummi u nastavku akcije, a time postati i najstariji strijelac u povijesti Europskih prvenstava. Ta crtica u individualnoj statistici neće mu ništa značiti, baš kao ni nagrada za najboljeg igrača SP-a u Rusiji koju je nakon finala primio plačući, nesvjestan da će ga u Hrvatskoj sutradan dočekati više od pola milijuna ljudi koje je sa suigračima ujedinio, narod koji je usrećio i učinio velikim i ponosnim.
A ispraćen je kao Mamićev bankomat na prvenstvo za koje se pripremao u osječkoj sudnici, grafitima kojima su ga tjerali iz reprezentacije i gađali bakljama na svakoj utakmici koju je Hrvatska zbog navijačkih diverzija uopće smjela igrati pred otvorenim tribinama. O tome nikad nije govorio, ali ostalo je zapisano u njegovoj biografiji da je tada prvi i jedini put pomislio odustati. Pričao je o tome s najbližim suigračima uoči turnira I opisao kako je našao neku novu unutrašnju snagu, priznajući da je i sam godinama snosio dio krivnje za kritike kojima su ga konstantno zasipali u domovini, zbog alibi igre i etičnosti, jer se nije znao nametnuti i nije bio dovoljno uvjerljiv kao lider nacionalne momčadi. No odlučio je zapeti kao nikad dotad i učiniti sve može I što je mislio da treba kako bi reprezentacija postigla nešto posebno. Nakon tri sjajne predstave u skupini, znao je da se od njega u idućoj utakmici očekuje najviše.
- Vratili su se i navijači, nisam ih smio iznevjeriti. Više mi to ne bi tolerirali, niti bi mi ikad zaboravili, opisao je.
Utakmica s Danskom bila je najteža u njegovoj reprezentativnoj karijeri i već je lako mogao zamisliti kako bi se ona dalje odvila da tada nismo dobili. Kao i na pet prethodnih turnira na kojima je igrao, ostali bi definitivno Modrićeva gubitnička generacija.
A kada je u produžecima, kod 1:1 u 116. minuti, propustio zabiti kazneni udarac, cijeli film odvrtio mu se u glavi. Isti čas odlučio je da će mladom Schmeichelu pucati i u raspucavanju. Da se pobjegao od te odgovornosti, iznevjerio bi sebe i čitavu momčad, a ako opet promaši, ostao bi jedan od najomraženijih igrača u povijesti, najveći luzer i gubitnik, bez ikakve šanse da taj status ikada više promijeni. Namjestio je loptu na točku na kojoj se sve lomilo i nekako je po sredini ugurao u mrežu, blizu nogu ispruženog Schmeichela koji se bacio u desnu stranu. Sve je ipak bilo na Rakitiću koji je pucao zadnji, a poput Modrića promašio je cijeli gol 2008. na Prateru. Slavlje na terenu bilo je odraz križnog puta koji su prošli, zapisano je u Modrićevoj autobiografiji.
I nemoguće je to dostojno prepričati, samo Modrić zna što je prolazio od 116. minute do Raketinog penala, ali dok iznova čitamo njegove misli, puno je jasnije kako se osjećao sinoć kada je u Leipzigu promašio Italiji i koliko snage, žara i hrabrosti je potrebno za pogodak kojim će se u idućim sekundama iskupiti. Hrvatska ovaj put nije prošla i ako je i trebala pasti, onda treba pasti onako kako je sinoć za Hrvatsku, suigrače, navijače i nogomet sam, pao Luka Modrić. Najveći kojeg smo ikada imali.
VIDEO Navijači Hrvatske razvili najveću zastavu u Leipzigu: Dugačka je čak 107 metara
Dragi, veliki neponovljivi Luka, hvala ti za sve! Čak i u ovom porazu ima nečeg veličanstvenog. Između pobijeđenih i poraženih obično vlada mučna pa i neprijateljska atmosfera. A ovdje kapetan pobjedničke momčadi tako dirljivo tješi našeg Luku. Neprocjenjivo!