Gdje smo bili u kišnoj jeseni 2017. godine? Nigdje. Ili skoro nigdje. Falila je "mišja dlaka" do toga da ni ne odemo u Rusiju na Svjetsko prvenstvo, na kojem ćemo uzeti srebrnu medalju. Preko Ukrajine i dodatnih kvalifikacija s Grčkom plasirali smo se na Mundijal s kojega smo kući ponijeli samo lijepe uspomene, one koje traju i danas. Tako je sve počelo, sve ono što se tiče Dalićeve srebrno-brončane, a zapravo zlatne ere hrvatskog nogometa. I sada ne smije završiti. Sigurno nije lako nakon onakvog završetka u Leipzigu, ima tonova - ovakvih i onakvih - ali moramo ostati pribrani. Svi, kao nacija, nogometna sila koja smo to postali u godinama iza nas. Neće jedno ispadanje u skupini to promijeniti, ne može.
Otići će, možda ne odmah, ali sigurno hoće, Luka Modrić, nakon njega i Kovačić, Perišić. Brozović, svi oni čije smo golove i uspjehe slavili godinama. Igrački vijek nogometaša se produljio, ali kapetana vatrenih sigurno nećemo gledati na SP-u tamo 2030. godine. Jedan čovjek, međutim, ne smije otići. Barem ne do trenutka dok on to sam ne poželi učiniti. Zlatko Dalić mora ostati na klupi nacionalne vrste, to odgovorno tvrdim. Zašto? Vratimo se na prvu rečenicu teksta.
Hrvatska nema razloga za tugu. OK, jedan-dva dana, ako i službeno, po svim kalkulacijama ispadnemo s Eura. Dolaze nam nova natjecanja, na velikoj sceni pojavit će se i neki novi dečki, oni koje jedva čekamo. Ostane li Modrić i za sljedeću sezonu na raspolaganju vatrenima, uz sebe će osim Kovačića i Brozovića dobiti još i Sučića, Baturinu, Marca Pašalića, Sigura, Matanovića, Belju, Kotarskog, Fruka, tu će i dalje biti Pjaca, Erlić, dečki koji su u svakom trenutku spremni dati maksimum za Hrvatsku. Izbornik u cijeloj toj računici ne bi smio doći u pitanje.
Jasno je, bila su na hrvatskoj klupi i puno veća trenerska imena, marke od samog Dalića. Slaven Bilić izgradio se u Engleskoj, Niko Kovač vodio je nakon Hrvatske i veliki Bayern, o nogometnim i ljudskim vrlinama Igora Štimca također ne treba trošiti riječi... Ali u Zlatku Daliću sazdano je sve ono što čini hrvatsku nogometnu reprezentaciju ovakvom kakva ona jest. Igrači na okupljanja dolaze opušteni i motivirani, jedva čekajući da se ponovno vide i zaigraju zajedno. Istina je i to da smo u Njemačku otišli s nekom dozom pritiska, ali nema dvojbe da će se igrači koji se početkom rujna skupe za utakmice Lige nacija, pod Dalićevim vodstvom opet osjećati ugodno, ponosno i složno, kao i uvijek do sada.
Ode li Dalić s mjesta izbornika (svojom voljom ili voljom nogometne vlasti), Hrvatska bi se lako opet mogla naći na nekom početku. Ostat će kult reprezentacije, ostat će sve kako i jest danas, ali onaj tko dođe na njegovo mjesto uskočit će u jako, jako tijesne cipele. Neki su razmišljanja da bi novu generaciju trebalo dati u ruke i novom izborniku, ali tko bi i pod kojim uvjetima i pomislio staviti svoj potpis na papir u kojem piše da je Dalić bivši... Volio bih tog čovjeka upoznati, ako takav postoji. Inače, Dalić ima valjani ugovor do Svjetskog prvenstva 2026.
Na koncu, koji bi to trener sada i mogao doći na klupu Hrvatske? Ne bih sada o imenima bivših izbornika koji su slobodni, ne bih ni o stranim rješenjima koja su se nekad, prije Dalićeve ere znala povlačiti po javnom prostoru. Očekujem da će HNS aklamacijom dati Daliću jednoglasnu potporu da nastavi raditi svoj posao.
"on zna posao" Primiti 3 gola u prvom poluvremenu i zatim ispustiti dvije pobjede zaredom u zadnjoj minuti. Odlicno znanje posla, nema sta. A od ove novotvorevine "senatori" mi se zeludac okrece. Ne ide se na Europsko prvenstvo da se sastavlja ekipa od proslavljenih penzionera kao da se igra Bozicni turnir, dok mladi sjede na klupi i gledaju nedosadniji nogomet na kontinentu.