Izbornikov asistent Ivica Olić ima najljepšu uspomenu na Italiju. Protiv te reprezentacije 2002. godine odigrali ste najdražu utakmicu za reprezentaciju?, pitali smo jučer Olića u Neuruppinu.
- Da, za reprezentaciju definitivno jest! Bila je to tekma u kojoj sam počeo svoj internacionalni put, tada se možda prvi put izvan Hrvatske čulo za mene, jer sam do tada bio igrač Zagreba u Prvoj HNL. A onda mi se dogodilo da sam ušao u igru na Svjetskom prvenstvu, dao gol velikoj Italiji, koju smo pobijedili... - počeo je Olić pa nastavio:
Na treningu sam bio bek
- Mi prethodno ne bismo ni u ludilu bili pomisliti da ćemo izgubiti od Meksika i tako si zakomplicirati situaciju. Tada je došla velika Italija, koja je imala moć, imala napadače (Vieri, Inzaghi, nap.a.) i obrambene igrače (Cannavaro, Nesta, Maldini, nap.a.) koji su harali Italijom i Europom, ali u toj utakmici dosta je toga išlo na naš mlin. Ja do tada nisam nastupio na SP-u, a po treningu nisam mogao naslutiti da ću igrati, jer sam na treningu igrao desnog beka. Kada mi je izbornik rekao da ulazim u igru, moj strah i respekt nestao je nakon prvog driblinga koji mi je prošao. Tada sam shvatio da su i oni samo ljudi. A poslije gola, kojega sam zabio slabijom nogom, još sam više dobio krila.
Prilikom slavlja gola bili ste skinuli dres, pa ga niste mogli ponovno odjenuti?
- Tadašnji dizajner dresova zbog toga je bio dobio otkaz u Nikeu! Jer sve sam njihove ideje porušio kada se nisam uspio odjenuti u dres. Mi smo morali škarama odrezati podstavu dresa, sjećam se da me fizioterapeut Vrbnjak bio pozvao prema klupi da me riješi te muke. Poslije sam taj dres zamijenio s Maldinijem, a on ga je vjerojatno – kada ga je vidio tako izrezanoga – bacio u smeće (smije se).
>> Ovako su izgledali mali vatreni prije nego su postali slavni. Neke od njih nećete prepoznati
Talijani danas nisu ni sjena one njihove momčadi iz 2002. godine?
- Talijani su protiv Španjolaca držali nadu u pozitivan ishod skroz do kraja utakmice, sve sam očekivao da će oni još više toga ostvariti u napadu, međutim, jako malo šansi su stvorili i jako malo su uspjeli dominirati u zadnjoj trećini protiv Španjolaca. Današnja Italija sigurno nije onakva kao iz 2002., no ova Italija ima vrhunskog trenera, s kojim ona ima glavu i rep, posložena je. Nemaju individualnu kvalitetu koju su Talijani uvijek imali, no kao momčad funkcioniraju jako dobro i sigurno nas čeka teška utakmica. Ali, isto tako sam uvjeren da ćemo mi i tom trećem nastupu pružiti najbolju moguću predstavu, da ćemo odigrati na najvišem nivou. Posebno me raduje što se ta utakmica igra u večernjem terminu, što je ipak značajno drugačije u odnosu na popodne u ljetno doba. Mi imamo kvalitetu, znamo što nas čeka, nemamo što kalkulirati idemo na pobjedu. Ovo je za nas već nokaut-faza, spremni smo, imali smo dan više odmora, i vremena da analiziramo, da razbistrimo glave, i dečki su već jučer odradili sjajan trening. To je ono što me raduje. Čak i da imamo tri boda na kontu, ne znam koliko bi nam oni u ovom trenutku bili važni.
Pokazali smo karakter
Koji je osnovni problem naše loše reakcije na terenu?
- Jedan od osnovnih problema za naše stanje na terenu bilo je to što smo u obje utakmice rano primali pogotke. To te presiječe, osobito nakon što si protiv Španjolaca izdržao njihov početni pritisak. Tada pomisliš da si dobio mir, da možeš postaviti igru drugačije, a onda ga primiš, pa onda još jedan. I onda ide više rizika. Albancima je pak gol dodatno dao krila, vratili su se u niski blok, branili su se s desetoricom, a teren je bio suh, lopta nam nije dovoljno brzo išla. Usto, igrali smo sporo, nismo dovoljno brzo okretali stranu, tražili prostor za proboje po bokovima... Međutim, nakon jasnih uputa u poluvremenu, bila je to naša sasvim drugačija igra, reakcija, Albanci su se našli pod velikim pritiskom i bilo je pitanje trenutka kada ćemo dati gol. Tu smo ipak pokazali karakter, da smo ipak preokrenuli utakmicu i izdominirali suparnika. A njihovom golu za 2:2 prethodio je niz naših vezanih pogrešaka, što se ne bi trebalo i ne smije se događati jednoj ozbiljnoj momčadi. Treba iz te utakmice izvući nešto dobro, a to je da se možemo vratiti kada gubimo, kao što smo to činili i ranije. Mi sada znamo što nam je činiti. I ako nisi u stanju dobiti barem jednu utakmicu u skupini, onda i nisi zaslužio ići dalje. Mi imamo puno dobrih igrača na klupi koji nam mogu napraviti razliku. Utakmica se igra 90 minuta, plus nadoknada, treba biti smiren, ne treba srljati, i ovaj puta dobro pripaziti na svoj gol i sačuvati ga. A onda sam uvjeren da ćemo kroz našu kvalitetu zabiti jedan-dva gola. 1:0 potpisujem odmah!
U čemu vidite opasnost u toj utakmici?
- S obzirom da dosta naših igrača igra u Italiji, s njima smo komentirali Talijane i kako su posloženi: svi se slažu da su oni zapravo najbolji kao momčad. Njihov trener Spalletti sigurno izvlači i izvući će opet maksimum. Zato se mi moramo vratiti na one naše postavke koje smo imali u Kataru, kada smo primili u skupini samo jedan gol.
Kako gledate na kritike prema starijim igračima, osobito prema Brozoviću?
- Čovjek je bio tek otišao iz Intera, nije bio ni šest-sedam dana u Saudijskoj Arabiji, a već su bile krenule priče: "Evo ga, ne može više...", ovakav je, onakav. A nitko nije bio uzeo u obzir da je prije toga bio ozlijeđen. Pa igra i Ronaldo u Saudijskoj Arabiji, igra i Kante, ima igrača iz te lige u najboljim reprezentacijama. Stoga mi te priče o Brozoviću ne piju vodu. Možemo mi reći da netko nije u formi optimalnoj, ali da je nakon koji mjesec saudijske lige zaboravio igrati nogomet, po meni to nema veze. Imaš igrače koje vidiš na treningu svaki dan, imaš povjerenje u njih, jer sve ovo što smo ostvarili dogodilo se zbog našeg odnosa prema tim igračima. Mi vjerujemo u njih, a smatram da se smjene generacija ne rade na velikim natjecanjima, nego u novom ciklusu kvalifikacija. A ako neki mladi s 18, 19 godina pokaže kvalitetu, nema razloga da ga se na stavi; stavili smo i Joška, Šutala... A oni trebaju uza sebe imati iskusne igrače koji će ih podržati. Kao što to savjetima čine Modrić, Kovačić ili Brozović, kao što sam ja 2002. imao podršku od Bokšića. Puno sam s njim bio pričao, bio mi je uzor, nisam se usudio prići mu dok je kavu pio, a stalno me hrabrio i pomagao mi.
Šest puta nismo pobijedili u Njemačkoj. Dolazi li kraj tom prokletstvu?
- Volio bih da skinemo traj urok, jer ni 2006. nismo ovdje nikoga pobijedili, s obzirom na toliki broj naših navijača, iz Hrvatske, ali i iz svih krajeva Europe. Euforija je stvarno velika, i zbog njih, ali i zbog svih nas volio bih da u ponedjeljak slavimo protiv Italije – zaključio je Olić.
Najlegendarnija utakmica i najdraža pobjeda hrvatske reprezentacije ikad. Nikad i ništa tu utakmicu i taj osjećaj pobjede nakon te utakmice neće nadmašiti.