Vjera je jako bitan dio života. Bez Boga možeš doći do neke granice, ali samo s Bogom možeš dalje. Čovjek je duhovno biće prije svega i to je vrlo važno u sportu, jer znate da sport napreduje u znanosti i tehnologiji u treningu, ali na kraju ipak pobjeđuje duh sportaša. I znanost i tehnologija imaju ograničenja. U bilo kakvoj matematičkoj jednadžbi Janica i ja nikad ne bismo bili svjetski prvaci jer smo iz zemlje gdje nema žičara, snijega, novca…, riječi su najboljeg hrvatskog skijaša Ivice Kostelića koji je prvi put javno i opširno svjedočio svoju vjeru na korizmenoj tribini kod zagrebačkih dominikanaca ove srijede na Pepelnicu.
Tata je donio molitvenik
- Uvijek sam bio okružen vjerom. Obitelj moje supruge je težačka i oni su bili čvrsti vjernici. S obzirom na to koliko sam izbivao iz škole, nisam išao na vjeronauk, ali sve sam molitve naučio iz molitvenika koji nam je donio otac i rekao: ‘Ove molitve morate naučiti.’
>> Pogledajte Ivicu Kostelića na korizmenoj tribini
- I tako smo naučili molitve kad smo bili djeca. Kao dijete polagano otkrivaš putove prema vjeri. Prije svega, dobro je da si u prirodi, kako je otac jednom rekao: ‘Samo te priroda može podsjetiti da si čovjek.’ Jer je ona jača od nas, ali i mi jačamo kroz prirodu - rekao je Kostelić opisujući kako mladoga skijaša iskušavaju vrlo teški uvjeti na glečeru i prisjećajući se kako su na svim vrhovima austrijskih planina križevi te bi se nakon napornih treninga, sam ili s prijateljima, nakon što bi se zatvorile žičare, popeo do samoga vrha, do križa.
- Tamo bismo gledali i divili se čudu oko sebe i govorili smo da smo bili najbliži Bogu jer smo otišli skroz do vrha“, rekao je Ivica pred prepunom dvoranom koja ga je često prekidala pljeskom.
- Vjera je tako ulazila u moj život, ponajviše zbog odnosa prema prirodi i jer sam jako volio skijati i htio sam naprosto provesti mnogo vremena u prirodi i iskusiti prirodu, naučiti o njoj. To mi je uvijek bilo povezano s Bogom, a put poslije osamnaeste godine imao je mnogo veze s vjerom - rekao je Ivica dodavši da su kao mladi često išli na misu franjevcima na Kaptol, gdje mu je posebno srcu prirastao fra Bonaventura Duda.
- Bio je fantastičan čovjek. Iskreno, počeo sam dolaziti na mise ponajviše da ga čujem, jer je bio izvrstan propovjednik, a kasnije sam ga imao priliku dobro upoznati. Poslije osvajanja Kristalnog globusa misu zahvalnicu služio je pater Duda, a zajedno smo bili i na dočeku pape Benedikta XVI. u Zagrebu, jer sam imao čast biti u grupi koja ga je mogla pozdraviti u HNK. Jedan od najljepših trenutaka koje mogu povezati s vjerom bio je upravo kada je p. Duda pozdravio Svetoga Oca. Za mene je p. Duda bio i ostao oličenje Crkve kakva mora biti - govorio je Ivica na rubu suza, dodavši kako je njegova obitelj (što zbog oca Ante i bake Dalmatinke) privržena sv. Anti.
- On se uvijek posebno štovao u našoj obitelj. Moja osobna privrženost je Majci Božjoj, jer ona je ipak majka i na neki način njoj se možeš uvijek utjecati. Taj sam osjećaj imao oduvijek i zato sam se često molio Majci Božjoj od djetinjstva. To je bio moj osobni izbor - posvjedočio je Ivica, a na pitanje dominikanca p. Ante Gavrića, koji su trenuci kada mu se vjera učvrstila, rekao je da su oni teški trenuci u životu.
- Tada ne možete ostati ravnodušni. Ili ćete izaći s čvršćom ili sa slabijom vjerom. Nema druge. Imao sam seriju ozljeda, tijekom tri godine proveo 26 mjeseci u bolnicama. Međutim, uvijek sam vjerovao u određeno stanje stvari – ne možete nešto voljeti a da nešto ne izađe iz toga. Kao što sam ja volio skijanje. Nemoguće je da ste toliko mnogo dali a da ništa ne izađe iz toga. Koliko god cilj može biti daleko, ja ću ići prema njemu, bez obzira na to kakve prepreke bile na tome putu. Mislim da je tako napravljen cijeli svijet, od akcije i reakcije. Kad sam uložio toliko truda u skijanje i ništa nije izlazilo iz toga, nego samo ozljede, mogao sam samo reći da ću pravdu istjerati do kraja. Siguran sam da će doći do toga, samo je pitanje koliko ću morati podnijeti - rekao je Ivica, dodavši kako je važno pritom znati je li cilj plemenit ili nije.
- Čovjek mora težiti plemenitom cilju jer će takvi ciljevi ostvariti. Kroz to vjera postaje čvršća. Svakodnevno vam je teško, svaki dan morate davati kao sportaš najbolje od sebe i to nije lako. Svaki dan je borba, korak prema tom cilju - rekao je Ivica, a na pitanje p. Gavrića otkud mu toliko samopouzdanje Ivica je odgovorio:
- Pa cijeli svijet tako funkcionira!
Rekao je kako treba pomagati drugim ljudima pa će i drugi pomoći nama.
- To tako ide, u krug. To je naprosto tako. Ja sam uvjeren u to - rekao je Ivica dodavši da je susretao mnogo nepoznatih ljudi koji su mu govorili da dr mole za njega, što bi ga uvijek 'uzdrmalo'.
>> Pogledajte snimku s korizmene tribine s Ivicom Kostelićem
- Da neznanac moli za tebe, to je posebna čast i veliku zahvalnost osjećaš za to“, posvjedočio je Ivica naglasivši posebno važnost skromnosti i ustrajnosti u ljudskom životu jer „skromnost vas tjera da svakoga dana učinite nešto, a ustrajnost da to istjerate do kraja. Jer onaj tko izdrži sigurno pobjeđuje, hrabrost je dobra, ali izdržljivost je bolja!
Na pitanje kako gleda svjedočenje vjere ostalih sportaša u medijima, rekao je kako je 'vrlo osoban prema vjeri i prema Bogu'.
- Nikad me nećete čuti kako sam rekao da sam pobijedio zbog Boga. Moja vjera je moj osobni dijalog s Bogom. Svakodnevni. Ili kroz molitvu ili događaje. I uvijek pokušavam misliti što bi Isus napravio sada, tj. napraviti najbolje ono bi trebalo, ali nikad nisam mislio da to trebam isticati. Ako me netko pita, dapače.
- Ja sam vjernik. Ja sam aktivni vjernik. Nije vjera nekakav ukras u mome životu. Vidim često da se Talijani križaju prije utrka, ali nikada da bi netko imao problema zbog toga. Dapače, ljudi koji su čvrsti vjernici su i čvrsti sportaši, jer imaju čvrstu vjeru i jer je u sportu vjera od najvažnijih stvari. Morate vjerovati da to možete prije nego što učinite pa, ako vam vjera u Boga daje tu snagu, to morate i poštovati. Sportaši koji vjeruju u Boga odlični su sportaši! - rekao je Ivica Kostelić dodavši kako je hrvatska nacija prije svega katolička nacija i normalno je da to naši sportaši pokazuju na terenu jer je to način iskazivanja zahvalnosti.
- To da možete javno pokazati svoju vjeru, javno počastiti svoju domovinu držanjem ruke na srcu po meni su sasvim normalne stvari i u tome ne vidim ništa neobično. Možda neki drugi vide nekakav ‘klerofašizam’, oni su paranoični. Zašto se ljudi ne bi križali? Sportaši iz arapskih zemalja mole se prije natjecanja, to je njihova vjera i što je tu čudno - objasnio je Ivica, a na upit je li znao biti ljut na Boga u iskušenjima rekao je kako se i to znalo događati kada bi se ozlijedio.
Ne volim riječ - odricanje
- Kad krenu kušnje jedna za drugom, pa to nikad ne staje: jedna, druga, treća operacija, opet rehabilitacija… normalno je da misliš kako to sad opet. Majka mi je jednom došla u posjet i pitao sam je: ‘Mama, znaš li ti izreku da će svatko žeti ono što je sijao. A zašto ja ne dobivam ono što sam sijao?’ To je bilo pitanje koje me stalno mučilo. Normalno je da si ljut. Najgori je trenutak kad se ozlijediš te onaj dan nakon operacije, kad si sam u sobi. Za sportaše to je šok, jer su oni ‘supermeni’ i savršeno istrenirani, a onda u si u bolničkom krevetu i tijelo koje si gradio svaki dan propada iz dana u dan naočigled. No ljutnja na Boga traje to kratko vrijeme dok ne shvatiš da nema ništa od toga i da treba ići dalje, takav je život. I treba naći inspiraciju u bilo čemu - rekao je Ivica Kostelić koji je na tribini ostao i dulje od predviđena vremena rekavši da 'rijetko kad imate priliku razgovarati s vjernicima, osobito u ovakvom broju'.
Na pitanje čega će se odreći u korizmi rekao je kako ne voli riječ odricanje.
- Ne volim riječ odricanje, to znači micati nešto od sebe što volite. Znam da je sad to vrijeme. Nikada nisam osjećao da se odričem nečega ako se nečega odričem za neko veće dobro. Ja sam uživao u skijanju, uvijek sam ga shvaćao kao privilegij. Skijanje je najbliže što možete doći letenju, vidjeti kako je Bog stvorio taj svijet, planine… - posvjedočio je Ivica Kostelić prisjetivši se odricanja u mladim danima kada je vrijeme provodio isključivo na treninzima.
- Sva zabava u odrastanju nije mi sjala kao kad vam uspijeva ono što želite, a to je da ste u formi i da uopće možete biti na skijalištu - rekao je Kostelić i na zadnje pitanje koliko je najbrže jurio na skijama odgovorio – 157 km/h.
pitam se samo kao se osjecaju ovi ljudi koji pljuju po drugim ljudima kad napuste stranicu, ili kad ugase kompjuter, vjerojatno misle da su moralne vertikale i da nitko osim njih nista ne vrijedi, ali eto im, nek uzivaju u svom jalu i zavisti, ali vecini njih bi trebalo barme desetak zivota da postignu ono sta je postigao i ima ivica, i u sportskom i u ljudskom smislu, tko zna mozda ce im se dragi bog nekad i smilovat i prosvijetlit im pamet.