Opatijska inicijativa Damira Miškovića i pet najvećih hrvatskih loptačkih sportova donijela je buru u hrvatski sport. Pljušte argumenti za i protiv.
Oni koji su protiv, imaju jedan vrlo jaki argument, a to je podatak da hrvatska država već ionako puno izdvaja za sport.
Prema posljednjim dostupnim podacima, sredstva države i lokalnih zajednica čine čak 52,6 posto prihoda sportskih klubova i zajednica u Hrvata.
Previše ljudi bez referenca
Koliko je to veliki postotak potvrđuje podatak da u Velikoj Britaniji taj postotak iznosi 8,6 posto, u Norveškoj 11,4, a državna sredstva se puno manje ulažu u sport i u Njemačkoj (15,9 posto), Italiji (17,9), Poljskoj (23,5), ali i u susjednoj Sloveniji (35,5 posto). Iza nas su tek rijetke zemlje poput Slovačke (61,3), Rumunjske (63,5) i Bugarske (77,4). Uglavnom, iza nas su samo zemlje s kojima se inače ne volimo uspoređivati.
A posebno je zanimljiva usporedba Hrvatske s Norveškom, zemljom koja je po bogatstvu neusporedivo ispred Hrvatske, no po izdvajanju državnih sredstava u sport puno zaostaje iza nas.
Naime, Hrvatska je za sport u 2017. iz državnog proračuna izdvojila 260 milijuna kuna (otprilike 35 milijuna eura), dok je Norveška, iako ima milijun stanovnika više, izdvojila samo 15 milijuna eura! A Norvežani osvajaju više medalja od nas, pokazale su to i nedavne Olimpijske igre u Pyeongchangu gdje su osvojili čak 39 medalja!
U čemu je onda kvaka? Norvežani tvrde, kvaka je u njihovu fenomenalnom upravljanju novcem u sportskim klubovima i Savezima. Na primjeru norveškog sportskog uspjeha može se vidjeti da je još bitnije od novca znati kako njime raspolagati.
A to je izravna posljedica toga da im veliku većinu klubova vode obrazovani sportski menadžeri, koji znaju kako od jednog eura stvoriti dva. Kod nas pak sportske saveze i klubove uglavnom vode trgovci, pravnici, ekonomisti, bivši sportaši, ponekad i kriminalci, ali najmanje obrazovani sportski menadžeri.
No, stvari bi se mogle promijeniti jer je u Zagrebu nedavno osnovana Hrvatska asocijacija za sportski menadžment, koja će za dva tjedna postati i članica Europske asocijacije za sportski menadžment.
O problemu nedostatka obrazovanih sportskih menadžera u Hrvatskoj razgovarali smo s predsjednikom hrvatske asocijacije Ivanom Vrankovićem te dopredsjednikom Alojzijem Jankovićem.
– Kada kod nas kažete da ste sportski menadžer, ljudima je prva asocijacija čovjek koji preprodaje igrače i na tome dobro zarađuje. A sportski menadžer je, ustvari, osoba obrazovana za taj segment sporta te zna upravljati klubom, ima znanja kako pronaći sponzora, zna o odnosima s javnošću, marketingu, upravljanju sportskim objektima, manifestacijama... – počinje nam priču dopredsjednik Hrvatske asocijacije za sportski menadžment Alojzije Janković, inače bivši šahovski prvak, a sada tajnik šahovskog saveza.
Ne postoje kriteriji
– U šahu sam cijeli život, završio sam ekonomiju, no tek sam studiranjem sportskog menadžmenta vidio koliko je upravljanje sportskim klubom ili savezom kompleksan posao. Ja se kao ekonomist i sportski menadžer ne bih usudio voditi bolnicu jer za to nisam kompetentan, no imamo puno suprotnih primjera, da liječnici vode saveze ili klubove. Puno klubova vode ljudi bez referenca, a to nije dobro. Nedostatak novca u sportu jest problem, ali je puno veći problem loše upravljanje u sportu – kaže Janković, a Vranković dodaje:
– Stvar je vrlo jednostavna. Ako nekome tko je nesposoban date puno novca, on će raditi pogreške i novac će uzaludno trošiti, dok će netko s manje novca napraviti puno ako je dobar u upravljanuju.
U hrvatskom sportu su kriteriji za upravljačke funkcije minimalni, gotovo da ne postoje. Nažalost, ni Zakon o sportu nije prepoznao važnost sportskog menadžmenta.
– Novi Zakon o sportu nije prepoznao funkciju sportskog menadžmenta, ali je prepoznao funkciju posrednika igrača. To je strašno. Nelogično je da u Zakonu o sportu, primjerice, postoje strogi kriteriji za trenere, koji više ne mogu raditi u klubovima ako nemaju obrazovanje, a istodobno za ljude koji upravljaju cijelim klubom ne postoje nikakvi kriteriji – kažu u Hrvatskoj asocijaciji za sportski menadžment te zaključuju:
– Kod nas ne postoji strategija razvoja sporta. Ljudi u našim sportskim institucijama imaju dobre namjere, ali problem je operative, kada se stvari spuste na nižu razinu ne funkcioniraju dobro kako bi mogle. Sustav imamo, ali mora biti funkcionalniji. A za to nam treba više sportskog menadžmenta. U Hrvatskoj se otišlo daleko u treningu sportaša, pripremama, fizičkoj spremi, dijagnostici, zdravlju. I po educiranju trenera pratimo europske trendove, no u sportskom menadžmentu zaostajemo jako puno. Ne promijeni li se to, sve više će patiti i rezultati sportaša – kaže Janković.
Važnost menadžemnta prepoznao je i Hrvatski nogometni savez, dovevši na tu funkciju Ivana Heraka. Nadamo se da će taj primjer slijediti više klubova i saveza. Dobra je stvar što je idejom ljudi iz Hrvatske asocijacije za sportski menadžment oduševljen i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša. Stvari bi zato mogle krenuti na bolje.
Dizači tegova su se pobrinuli za loše upravljanje hrvatskim športom!