Toga 13. lipnja 2006. godine, uoči početka utakmice Hrvatska – Brazil na Olimpijskom stadionu u Berlinu, svijet je obišao dirljiv i nezaboravan televizijski kadar klupe hrvatske reprezentacije: suze izbornika Zlatka Kranjčara za vrijeme intoniranja Lijepe naše. Jedan Kranjčar – na žalost pokojni Cico – bio je u odijelu na klupi, a drugi Kranjčar, Niko, toga poslijepodneva u dresu Hrvatske, također s rukom na srcu, u prvih 11 vatrenih.
Osamnaest godina od toga znamenitoga događaja razgovaramo s Nikom Kranjčarem, danas 39-godišnjakom, reprezentativcem s 81 nastupom i tri velika natjecanja s Hrvatskom. I naravno prva tema: tatine suze u Berlinu.
- Tatino domoljublje, ljubav prema Hrvatskoj bila je evidentna i za vrijeme Jugoslavije, dok je igrao za Dinamo. Meni, pa i svima koji su znali tatu i njegovu povijest, njegovu životnu filozofiju i stavove – a on ih nikada nije skrivao – te suze, taj tatin emotivni trenutak u Berlinu nije iznenadio. Svoju Hrvatsku vodi na Svjetskom prvenstvu, protiv najjače momčadi na svijetu u povijesti, jer Brazil je uvijek glasio kao najbolja nogometna nacija, tako da se tati ispunilo sve ono što je sanjao od svoga djetinjstva, od igračkih dana. Danas kada razmišljam o tome i o tome govorim – uopće me svojom reakcijom nije bio iznenadio – kaže Niko.
Iskreni domoljub
Utakmica s Brazilom i Lijepa naša na usnama bio je drugi Cicin vrhunac s nacionalnom selekcijom. Vaš otac bio je prvi kapetan Hrvatske u prvoj utakmici s SAD-om 1990. u Zagrebu.
- Da, tata je stalno bio isticao koliko je ponosan da je prvi put otkad je hrvatske samostalnosti baš on bio kapetan reprezentacije i kako nije ni sekunde dvojio hoće li igrati tu utakmicu. To govori o njemu kao o zaista iskrenome domoljubu. On je to zaista živio bez fige u džepu, oduvijek je to nosio u sebi.
Dok je Cico plakao stojeći ispred naše klupe s rukom na srcu, jeste li ga uspjeli vidjeti sa svoje pozicije na terenu?
- Nisam, zapravo mi je trebalo dosta vremena da osvijestim tu situaciju. A i da sam je vidio, tko zna što mi je drugi dan prolazilo kroz glavu. Bio sam igrač, reprezentativac, fokus mi je bio na drugim stvarima.
U Berlinu je 2006. Hrvatska igrala veliku utakmicu, i tada je u Njemačku bila ispraćena s velikim očekivanjima, kao i današnja Hrvatska, koja ipak iza sebe ima tri medalje, dok vaša generacija nije imala nijednu.
- Svi mi koji smo igrali za Hrvatsku oduvijek smo uoči velikih turnira stavljali smo pritisak sami sebi, isključivo zbog uvjerenja da smo uvijek dovoljno dobri za napraviti veliki rezultat. Mi smo tada bili prošli kvalifikacije bez poraza, usto smo u prijateljskoj utakmici pobijedili Argentinu, ali otkad znam za sebe, u kojoj god sam selekciji igrao za Hrvatsku, mi smo uvijek vjerovali da možemo pobijediti najjače reprezentacije na svijetu. Za nas vanjski utjecaj, odnosno pritisak nikada nije postojao. Kod mene je možda bio specifičan i izraženiji jer se uvijek provlačilo – zaslužujem li ja biti reprezentativac, na osnovu toga što je tata izbornik, i što sam prešao iz Dinama u Hajduk. Taj je moj pritisak bio nemjerljiv s onim iskrenim nogometnim pritiskom, a to je da dokažeš koliko si dobar na nogometnom terenu – kaže Niko i dodaje:
- Kada god gledam Hrvatsku, vjerujem da ona može postići velike rezultate. Na kraju, ova generacija to je potvrdila i uopće ne sumnjam da će i u budućnosti to dokazivati. Da, slažem se da je za nas uvijek uspjeh da se plasiramo na veliko natjecanje, ali isto tako, kad god ćemo na njega otići, nas će se i te kako pitati o krajnjem ishodu tog natjecanja. A tu samouvjerenost nosi u sebi i nosio je kroz povijest svaki igrač koji je za reprezentaciju nastupio. Tu se ništa nije promijenilo, dapače, sve je to sad samo još naraslo, s dva velika rezultata koja su dečki ostvarili na prvenstvima.
Ambijent u Berlinu bio je spektakularan?
- Hrvatska nikada nije igrala u boljemu ambijentu nego u Berlinu; to se nikada neće zaboraviti, a i teško da će se ponoviti. Po meni, to su bile dvije najbolje navijačke skupine koje prate reprezentacije, naša i brazilska, i tada smo jedni druge tjerali da budemo što glasniji, što bolji. Na žalost, u Kataru nije bio taj slučaj, jer nije bilo dovoljno naših navijača, svi znamo ih kojih razloga. Mi smo se toga dana u Berlinu zbog naših navijača osjećali kao doma, i ne sumnjam da će to naši dečki osjetiti i u subotu.
Oko reprezentacije su brojna zbivanja proteklih dana, momčad doživljava ogromne izljeve navijačke euforije, a prvenstvo nije ni počelo. Može li to biti teret za reprezentativce u pripremama za tako važne nastupe?
- Ne. Oni su to naviknuti, to su igrači iz najvećih svjetskih klubova, postižu velike uspjehe, i tamo je to normalan folklor. A oni će do utakmice sa Španjolskom imati dovoljno mira kako bi se na nju mogli potpuno fokusirati. Što se tiče navijača, oni mogu biti samo poticajni za nas. To je lijepo doživjeti.
Je li pobjeda nad Portugalom u zagrijavanju za Euro nešto ne čemu bismo trebali graditi optimizam uoči Španjolske?
- Pozitivan rezultat uvijek ti daje dodatno samopouzdanje, iako su sigurno svi svjesni da je to bila samo prijateljska utakmica. Ona je jedino dokazala ono u što svi vjerujemo: da imamo vrhunsku reprezentaciju, posloženu od vrhunskih igrača, i da izvrsno funkcioniramo kao momčad. Iako, ova generacija to dokazuje već posljednjih sedam-osam godina. Dobili smo tako još jedan poticaj da vjerujemo u sebe, da puni samopouzdanja, ali i skromnosti odemo na to natjecanje. Super je što iz stožera i od igrača dolaze vrlo skromne izjave, ali i da su svjesni svoje kvalitete i spremni su dokazati je terenu. No na velikom natjecanju i faktor sreće je vrlo bitan.
Perišiću kapa dolje
A faktor širine izbora igrača za najjače utakmice? Imamo li dovoljan fond vrhunskih igrača?
- Kroz utakmice, a siguran sam i kroz treninge dokazano je da se na dosta igrača može ozbiljno računati.
Perišić je tek nedavno okončao proces oporavka?
- Perišić će dati koliko može dati, a to koliko on da, bit će više nego samo jedan pozitivan impuls. Isključivo ljudi koji s njim borave i rade svaki dan znaju u kakvome je on stanju. Nitko od nas nema pravo sumnjati u njegovu spremnost, ako izađe na teren, da je "to" onda "to". Ivan vjerojatno neće biti na sto posto, ali i njegovih osamdeset posto u zadnjih dvadeset minuta meni je dovoljno. Vrlo je bitno da je Ivan tamo, treba mu skinuti kapu da se oporavio u takvom roku, do nivoa na kojemu je sada. I ako izađe na teren, to samo može biti dobro za nas. Veseli me i Majerovo dokazivanje u prijateljskim utakmicama, kao i forma Petkovića i Budimira, obojica su odigrali najbolje sezone svojih karijera. Pa Kramarić i njegova količina golova koje je zabio. Mladi Baturina i Sučić dokazali su da ovo nije prevelik zalogaj za njih, za sva četiri stopera u svakom trenutku možeš računati da će ti donijeti sigurnost. Stanišić dolazi iz momčadi koja je izgubila samo jednu utakmicu u sezoni, a o Gvardiolu da ne pričamo. Imamo mi i te kakvu širinu, ja stvarno mislim da je ovo fenomenalna reprezentacija. Treba biti optimist, naravno s pokrićem.
Tu je naravno i Mateo Kovačić, na kojega ste posebno osjetljivi? U njega se donedavno sumnjalo, a sada se više ne sumnja.
- Bilo je i vrijeme. Mateova kvaliteta za mene nikada nije bila upitna. Neki od njega žele da on radi neke stvari koje nikada kroz karijeru nije radio. Ma, i ja bih da on pukne na gol "pedeset puta" na utakmici, da godišnje zabije dvadeset golova, ali to onda nije on. To nije način na koji on igra nogomet. Na kraju dana, ono što je najbitnije je da su ova tri naša vezna igrača, Brozović, Kovačić i Modrić, naše su najveće bogatstvo. Je li netko od njih u boljoj ili lošijoj formi, to je nebitno, jer njih trojica kad su zajedno na terenu, donose našoj igri jednu sasvim drugačiju dimenziju.
Usudite li se reći da imamo najbolji vezni red na svijetu?
- Ja to stalno govorim! S tim nemam nikakvih problema, to je dokazano. E sad, je li Luki naštetilo što nije bio standardan u Realu? Ja mislim da nije, jer on svojom inteligencijom, iskustvom i kvalitetom siguran sam da će opet odigrati veliki turnir. A Broz? Mi njega – zato što igra u Saudijskoj Arabiji – gledamo kroz neke drukčije očale. Za svaku njegovu eventualnu pogrešku reći ćemo "to je zato što igra u Saudijskoj Arabiji". A njemu je s fizičkoga aspekta sasvim svejedno gdje igra, i on će to dokazati.
Bi li vas zadovoljilo da samo prođemo skupinu na Euru?
- Ne bi. Ja očekujem da idemo još dalje, premda sam svjestan kako je u nokaut-fazi sve moguće, da ponekad odlučuju sitnice. Ali su naši već dokazali da su u velikim utakmicama najbolji.
Jesmo li među pet favorita Eura? Po tržišnim vrijednostima momčadi očito – nismo.
- Mi da smo svi rođeni u Engleskoj, vrijedili bismo dvostruko više nego što nas sada vrednuju. Za tim – koliko tko vrijedi na tržištu – nikada nisam išao. Ali, zar nemamo najskupljega obrambenoga igrača? A kad su favoriti u pitanju, uvijek su isti: Španjolska, Portugal, Francuska, Engleska, Njemačka. I mi smo odmah uz njih. No, nećemo sada gatati. Idemo na Euro s uvjerenjem da smo odlični opet, i to je jedino bitno. A ja ću biti veliki navijač i po svemu što govorim vidi se koliko želim da ponove veliki uspjeh. Meni je lijepo kada Hrvati u svijetu ostvaruju velike rezultate, ispunjava me to ponosom i srećom – zaključio je Niko Kranjčar.
Sada znamo da se jedna legenda hrvatskog nogometa Niko Kranjčar dao ispovijest, odnosno ispovijedio se.....