Kad su već članovi našeg žirija odlučili da Andro Bušlje i Luka Lončar podijele naslov najboljeg hrvatskog vaterpolista u 2018. godini, onda je logično da i tradicionalni pobjednički intervju (ras)podijelimo na njih dvojicu. Dubrovčanin Bušlje član je grčkog Olympiakosa, ima 32 godine i 19 trofeja s reprezentacijom (jedan više ima samo fizioterapeut Damir Luketić), a Zagrepčanin Lončar igra za Jug, ima 31 godinu te devet reprezentativnih trofeja.
Jeste li očekivali da ćete biti najbolji?
BUŠLJE: Nisam očekivao tu nagradu, ali drago mi je da je dijelim s Lukom koji je najbolji sidraš na svijetu. Ne patim puno na te pojedinačne nagrade, jer ovo je momčadski sport, ali ipak je to jedna satisfakcija koja priznaje ono što pružam u bazenu, ali i obvezuje na daljnji rad.
LONČAR: Iskreno rečeno, nisam očekivao da ću tako daleko dogurati, mislio sam da će Bušlje sam dobiti trofej jer je imao fantastičnu godinu i s Olympiakosom je drmao Europom. On je osim toga jedan od najboljih hrvatskih vaterpolista već 15 godina. Na neki način on je najbolji, a mi smo svi za oktavu niže. Ali drago mi je da mogu stajati uz takvog asa i svog kapetana.
Kako biste ocijenili 2018. godinu, je li se moglo i više?
BUŠLJE: Ova godina bila je odlična. Nismo, na žalost, ušli u finale Europskog prvenstva, ali osvojili smo Europski kup na kojemu smo pred divnom publikom u Splitu i Rijeci dobili sve najbolje reprezentacije. I to bez Sukna. Peto mjesto na Svjetskom kupu pokazalo je da se bez pravih priprema ne možemo boriti za medalju. Jer i drugi napreduju. S Olympiakosom sam osvojio grčko prvenstvo i Kup, pa mogu reći da mi je ovo jedna od najboljih godina u karijeri.
LONČAR: I ja mislim da je sezona bila dobra. A mogla je biti i bolja, i što se reprezentacije i što se Juga tiče.
Koja vam je najdraža pobjeda u karijeri, a koji poraz vas je najviše zabolio?
BUŠLJE: Najdraža pobjeda mi je ona u finalu Olimpijskih igara u Londonu. OI su apsolutno najveće natjecanje, veliki je uspjeh i samo doći na njih. A što se poraza tiče, ima ih nekoliko koji bole, ali mislim da mi je najbolniji onaj u susretu za treće mjesto na SP-u 2005. u Montrealu protiv Grka. Afroudakis mi je zabio šraubom, a ja sam ga čuvao. Ali, eto, bio sam mlad...
LONČAR: Meni je najdraža pobjeda u finalu Svjetskog prvenstva u Budimpešti, a draga mi je i pobjeda za broncu na Europskom prvenstvu u Barceloni jer sam tako kompletirao tri najvažnije medalje, svjetsku i olimpijsku sam već prije imao. A porazi? Onaj u finalu OI u Riju protiv Srbije bio je težak i ostavio traga, ali boli me i ovaj ovogodišnji protiv Pro Recca u polufinalu završnog turnira Lige prvaka u Genovi. Mogli smo pobijediti, ali ja sam u trećoj četvrtini dobio crveni karton, obostrani, što mi se nikad u karijeri nije dogodilo.
Kako biste kao čovjeka i sportaša opisali jedan drugoga?
BUŠLJE: Luka je jedan vrlo pozitivan lik i na svakom treningu i utakmici daje sve od sebe. Osim toga, uvijek je dobro raspoložen, uz njega vazda idu smijeh i zafrkancija.
LONČAR: Andro je prije svega veliki čovjek, ne samo fizički. Veliki je profesionalac, svaki trening odrađuje maksimalno, ali i velika je dobričina, na nikoga se ne može naljutiti. Čisto čuva suparnika, uvijek s jednom rukom vani.
Obojica se otišli iz grada u kojem ste počeli karijeru. Kako ste se snašli?
BUŠLJE: U Jugu sam proveo 13 sezona i osjetila se mala zasićenost. Godina u Posillipu dobro mi je došla za smirivanje. Sad sam treću sezonu u Olympiakosu i mogu reći da mi je dolazak u taj klub pun pogodak. I što se grada tiče, i kluba, i suigrača, imam sve što mi treba. Ondje sam s obitelji, dobro smo se snašli, kći Andrea ima pet godina i ide u vrtić, grčki govori kao i hrvatski. Sin Petar još je mali, ima godinu i sedam mjeseci. I ja ponešto natucam grčkoga, ove pojmove uz vaterpolo znam, razumijem trenera što govori, ali oni svi govore i engleski.
LONČAR: Možda ne bih odlazio iz Zagreba, ali Mladost je pala razred niže i meni je trebao taj iskorak. A dolazak u Jug bio je pun pogodak. I Dubrovnik je divan grad za obiteljski život. Starija kći Ema ima 10 godina i ide u četvrti razred, a Paola šest i pol, ove je godine krenula u prvi. Počele su već preuzimati govor i gosparske manire, ipak smo mi već tri i pol godina ovdje.
Kakav je bio vaš početak, zbog čega ste se odlučili za vaterpolo?
BUŠLJE: Ja sam u prvom razredu osnovne pošao na plivanje. Trenirao sam ga šest godina i osvojio puno medalja. No, s 12-13 godina svi su moji prijatelji prešli u vaterpolo. Ja sam ostao još pola godine u plivanju, a onda sam im se pridružio. Plivanje je lijep sport, ali ide se gore-dolje, s loptom je zanimljivije.
LONČAR: Počeo sam s nogometom i košarkom, ali nisam nešto bio previše motiviran. Poslije sam dvojio između rukometa i vaterpola i odlučio sam probati vaterpolo u Mladosti. Prvi trener mi je bio Dejan Šafarić. Nije bilo lako uskladiti školske i klupske obveze, ali uskakali su mi roditelji i pomagali, a imao sam i razumijevanje razrednika.
Dokad kanite profesionalno igrati i što poslije?
BUŠLJE: Nadam se da mogu izdržati do Tokija na vrhunskoj razini, a nakon toga bih se mogao i oprostiti od reprezentacije jer ovo mi je već četvrti olimpijski ciklus. A što se kluba tiče ići ću godinu za godinom... Poslije? Ne znam što će biti. Upisao sam Višu trenersku školu na KIF-u u Zagrebu, nadam se da ću je i završiti. Ali to opet ne znači da ću sigurno biti trener.
LONČAR: Pa, igrat ću još osam-devet godina. Imam još godinu i pol dana ugovor s Jugom, a poslije ću ići godinu po godinu. Kad dođete u neke poznije godine, onda je teško puno planirati. Ovisit će o tome kako će tijelo funkcionirati. A nakon toga ću se možda baviti trenerskim poslom. Cijeli život sam u sportu i imao sam sjajne trenere od kojih se moglo puno toga naučiti.
Planovi i želje za 2019. godinu?
BUŠLJE: Najvažnije je da budemo živi i zdravi. Bilo bi važno da na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji nastavimo niz osvajanja medalja na SP-ima koji traje još od 2007. I da osiguramo plasman na OI u Tokiju, možda već kroz Svjetsku ligu. A što se Olympiakosa tiče, moramo popraviti igru, zasad nam ne ide baš najbolje, ali sezona je duga.
LONČAR: Želio bih da se svi Jugovi ciljevi ostvare, da osvojimo sve domaće trofeje i da se plasiramo na Final Eight Lige prvaka. Bilo bi dobro da reprezentacija već ovo ljeto osigura plasman na Olimpijske igre u Tokiju kojima se istinski radujem.
Kako biste čitateljima Večernjeg lista čestitali Božić i Novu godinu?
BUŠLJE: Svim čitateljima VL-a želim čestit Božić i sretnu Novu godinu te puno uspjeha u poslovnom i privatnom životu. Neka bude zdravlja, a ostalo će doći samo po sebi.
LONČAR: Svima želim sretan Božić i Novu godinu i puno zdravlja, prije svega. Neka im svaki dan bude sretan kao da je Božić.
Svi pobjednici
1988. - Igor Milanović (Partizan)
1989. - Igor Milanović (Mladost)
1990. - Igor Milanović (Mladost)
1991. - Perica Bukić (Jadran/Mladost)
1992. - Perica Bukić (Mladost)
1993. - Dubravko Šimenc (Pescara)
1994. - V. Kobešćak/R. Vrbičić (Mlad./Solar.)
1995. - Siniša Školneković (Mladost)
1996. - Siniša Školneković (Mladost)
1997. - Siniša Školneković (Jadran)
1998. - Perica Bukić (Mladost)
1999. - M. Smodlaka/D. Šimenc (Jug/Mlad.)
2000. - Mile Smodlaka (Jug)
2001. - Mile Smodlaka (Jug)
2002. - Ratko Štritof (Mladost)
2003. - Igor Hinić (Brescia)
2004. - Mile Smodlaka (Jug)
2005. - Josip Pavić (Mladost)
2006. - Mile Smodlaka (Jug)
2007. - Miho Bošković (Jug)
2008. - Frano Vićan (Jug)
2009. - Igor Hinić (Mladost)
2010. - Damir Burić (Pro Recco)
2011. - Josip Pavić (Mladost)
2012. - Josip Pavić (Mladost)
2013. - Nikša Dobud (Jug)
2014. - Sandro Sukno (Primorje)
2015. - Sandro Sukno (Primorje/Pro Recco)
2016. - Marko Bijač (Jug)
2017. - Sandro Sukno (Pro Recco)
2018. - Andro Bušlje (Olympiakos) i Luka Lončar (Jug)
Atletski klub Dinamo Zrinjevac pojačao je Upravni odbor za sljedeću sezonu. Nova članica postala je Amra Peternel, članica uprave nogometnog kluba Dinamo, koji je najveći financijski sponzor atletskom klubu. Peternel je u Upravnom odboru naslijedila Tomislava Svetinu koji je otišao iz NK Dinamo. Inače, klub je četvrti put bio nositelj organizacije međunarodnog atletskog mitinga Hanžekovićev memorijal. U prošloj sezoni klub je dao 36 reprezentativaca u svim dobnim kategorijama. A na EP-u u Berlinu bio je zastupljen s tri atletičarke: Bjeljac (maraton), Kožul (kladivo) i Tolj (disk). (dm) •
