Blanka Vlašić, jedna od naših najboljih atletičarki svih vremena, u studenom je navršila 33 godine, ali i ne pomišlja na prestanak karijere. Štoviše, raduje se novoj sezoni poput nekog početnika. Stanje joj zbog ozljede noge ni nakon operacije nije bajno, ali se Blanka ne da.
– Boli, naravno da boli. Ali odradila sam planirane pripreme i sad sam sretna. Nisu to bili skakački treninzi jer to još ne mogu, ali sve ostalo sam napravila kako treba. Sada slijedi desetak dana odmora, a onda sve ispočetka – rekla je Blanka.
Beograd nisam još otpisala
Dvoranski dio sezone propustit će?
– Naravno. Opet, neću posve zatvoriti vrata nastupu na Europskom dvoranskom prvenstvu u Beogradu. Znam da bi me domaćini tamo rado vidjeli, znam da bi mogla skočiti onako bez ijednog natjecanja prije, ali su šanse jako, jako male. Ne sjećam se kad sam zadnji put nastupala u dvorani. Spreman se više za sezonu na otvorenome gdje je najvažniji cilj nastup na Svjetskom prvenstvu u Londonu. Nikad do sada nisam skakala na tom novom olimpijskom stadionu. Kad mi već nije bilo suđeno da skačem na Igrama 2012., da barem onda skočim na Svjetskom prvenstvu. Premda to više nije ista staza kao prije četiri godine – istaknula je.
Nećete valjda opet doći u London bez ijednog natjecanja?
– Ha, ha. Neću. U planu mi je nastupiti na svim mitinzima Dijamantne lige. Da, planiram nastupiti odmah na prvom na kojem je na rasporedu vis. Koji je to? Iskreno ne znam. Ne zamaram se trenutačno u kojem ću gradu najprije skakati.
U Londonu će se oprostiti dva velika atletičara, Britanac Mo Farah i Jamajčanin Usain Bolt. Razmišljate li i vi možda kao oni?
– Ne, ne razmišljam kao oni – naglasila je.
Zanimljivo je da su Blanka i Usain iste godine krenuli u osvajanje atletskog svijeta. Oboje su postali svjetski juniorski prvaci u Kingstonu 2000. godine. Ona u visu, a on na 200 metara. U ovih 16 godina Usain ima nekoliko medalja više, što i nije čudno. Ne samo što nije pauzirao kao Blanka nekoliko godina zbog ozlijede već i nastupa u tri discipline (1200 i 200 m te štafeta 4x100 metara), a Blanka samo u jednoj.
Na dva zadnja natjecanja, na Svjetskom prvenstvu u Pekingu 2015. i Olimpijskim igrama u Riju ove godine, osvojili ste, unatoč teškoj ozljedi, dvije medalje, srebro i broncu.
– Na oba natjecanja otišla sam s velikim rizikom. Oba sam se puta premišljala da idem ili ne. Kao i uoči Svjetskog prvenstva u Južnoj Koreji 2011. godine, u Rio sam otišla bez ijednog pripremnog nastupa. Do samog kraja sam vagala ići ili ne ići. Ali, isplatilo se otići. Na oba ta natjecanja. Dvije medalje su dvije medalje. Sada mogu reći da je tih sedam dana Rija bilo moje najstresnije razdoblje u životu. Skakala sam s blokadama. A kada bi blokada popustila, onda su bolovi bili takvi da ne možeš spavati. Neke sam treninge odrađivala u sobi. Kada sam se vratila iz Rija bila sam u velikim bolovima. Nisam mogla hodati danima. Onda me uhvatila bolest. Bila sam tjednima u krevetu. Sve su to posljedice stresnog puta i nastupa na Olimpijskim igrama. Tako, kad me netko pita kako sam provela vrijeme od Rija do danas, mogu samo reći da nije bilo dobro – istaknula je Blanka.
Brončanu olimpijsku medalju poklonila je Svetištu Majke Božje Bistričke.
– Ovo će uvijek biti moja posebna medalja, borila sam se kao ranjena srna u šumi, koja bježi od lovca i, eto, lovac me nije ulovio i osvojila sam broncu – rekla je Blanka.
Jeste li u međuvremenu došli vidjeti tu medalju?
– Nisam. Ima i bližih svetišta. Poslali su mi slike i vidjela sam gdje su je stavili – priča Blanka.
Prilikom hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu, Blanka je istaknula:
– Gospodin me vodio kroz najteže trenutke moje sportske karijere. Križ u obliku ozljede bio je znak od Boga. Bolest je milost, križ je milost i to je ono što nam život s Isusom nudi. Nakon osvojene medalje uvidjela sam da me boljelo kako bi mi Gospodin pokazao da nešto na što sam računala ne mora biti ako On tako odluči – istaknula je.
Kako je došlo do okretanja života prema Crkvi?
– Shvatila sam da, ako je Bog stvorio sve oko nas, onda mu nije bio problem doći u močvarno tlo moje duše. Sada skačem za Gospodina. Sve što radim prikazujem Gospodinu. Ja više nisam bitna – rekla je Blanka.
Na društvenim mrežama bilo je dosta provokacija i ismijavanja vaših razmišljanja vezana za Crkvu.
– Nisam ništa čitala. Ne zanima me. Očekivala sam takvo što. Ako nekome smeta kako razmišljam, to je njegov problem, ne moj. Iskreno, tuđa mišljenja me ne zanimaju – rekla je.
Prvi put neće Božić provesti u Splitu.
– Istina. Idem na hodočašće u Jeruzalem. Božić u Betlehemu, to mi je oduvijek bila želja. Iskreno, nadala sam se da će se ta želja svakako ostvariti nakon završetka sportske karijere. No, ispalo je da sam plan i program treninga za ovaj dio godine sto posto odradila tako da sam mogla planirati desetodnevno putovanje. Kako imam prijateljicu koja ima svoju turističku agenciju, vidjela sam da u programu ima hodočašće u Jeruzalem. Rekla sam joj da za svaki slučaj ostavi jedno prazno mjesto. Sve se idealno poklopilo – istaknula je.
Obitelj uvijek u mom srcu
Bit će sigurno najpoznatija osoba na tom hodočašću.
– Na hodočašću nema poznatih i nepoznatih. Svi su isti.
Možda će netko htjeli autogram?
– Možda, ali to nije poanta ovog puta.
Ovo vam nije prvo hodočašće?
– Ne, bila sam u Italiji i Francuskoj.
Hoće li vam nedostajati obitelj za Božić?
– Neće jer ih nosim u srcu. Oni su uvijek kraj mene. Kao i svi drugi moji dragi prijatelji. Moje srce je veliko. Uostalom, da sam i ostala u Splitu, ne bih bila sa svojima. Ove godine mama, tata i brat Nikola idu u Zagreb, u goste starijem bratu Marinu i njegovoj supruzi – rekla je Blanka.
Zbog Nikole više nego prije prati i nogometne utakmice Hajduka.
– I prije sam pratila Hajduk, a sad još i više. Znam sada kad je svaka utakmica i protiv koga igraju. Dobar je Nikola, stavila sam magnet s njegovom slikom između pape Pija i Gospe, neka ga čuvaju. Velik je pritisak na njemu, tek sad vidim koliko se fame i tenzija stvori oko jedne obične utakmice. Znam da ga ne čeka lagan put, ali jak je on u glavi, ima puno hladniju glavu nego ja i sigurna sam da će sve izgurati – rekla je jednom prilikom Blanka.
Otkako se natječe među seniorkama, Blanka je do sada osvojila 13 medalja na velikim atletskim natjecanjima. Možda to neće javno reći, ali dvije stvari joj nedostaju da zaokruži svoju sportsku karijeru. Nedostaje joj zlatna olimpijska medalja te svjetski rekord u visu. Sad, što se tiče svjetskog rekorda Stefke Kostadinove od 2,09 metra, to će biti nemoguće ostvariti.
Pogotovo nakon ozljede i operacije. Zlatna olimpijska medalja? U Tokiju će Blanka imati 37 godina. S upravo toliko godina Španjolka Ruth Beitia osvojila je zlato u visu na Igrama u Rio de Janeiru.
– Samo da je zdravlja. Zasad ne razmišljam o ozbiljnom prestanku karijere – istaknula je.
A razmišljate li o tome što ćete raditi jednog dana kada više ne budete biti u sportskom pogonu.
– Znam samo da ću ostati u atletici, ali ne kao trener. To me ne zanima. U redu, mogu mladima prenositi neka svoja iskustva, ali da bih bila trenerica nekom dječaku ili djevojčici, to ne. Ima sigurno puno načina da u atletici mogu pomoći svojim iskustvom. Moji su prioriteti imati obitelj jednog dana – kazala je Blanka Vlašić.
Sve najbolje za Božic našoj velikoj sportašici.