U istraživanju objavljenom prošli tjedan u znanstvenom časopisu Proceedings of the Royal Society B londonskog Kraljevskog društva kaže se kako su se pojavile znatne razlike u morfologiji lubanja lisica koje žive u ruralnim predjelima i onih koje se može pronaći u gradovima.
I mozak im je manji
Razlike su između tih grupa lisica vrlo jasne i upućuju na promjenu osobina. Lubanja lisice iz ruralnog područja ostaje oblikovana na način da je prilagođena brzom kretanju i trganju plijena, dok gradska ima spoljšteniju lubanju koja joj omogućuje da lakše prebire po kantama za smeće u potrazi za bačenim ostacima hrane ili čeprka po kutijama. Usto im se smanjuje i mozak jer ih priroda više ne tjera da razmišljaju o tome kako stjerati svoj plijen u neki kut. U gradu koji je prepun hrane koju čovjek odbacuje to više nije potrebno. Ta promjena odgovarala bi pojavi koju je opisao još Charles Darwin, a naziva se sindrom domestikacije. Dalo bi se to opisati kao skup fenotipskih osobina koje nastaju tijekom domestikacije po kojima se razlikuju domesticirane životinje od svojih divljih predaka. Samo u ovom slučaju lisicu ne pripitomljuje čovjek, nego one to rade same. Pa se tako lisicama koje su odlučile živjeti pored čovjeka mijenjaju osobine zbog promjene okoline u kojoj žive. Ipak, znanstvenici koji potpisuju ovu studiju upozoravaju da se ne radi o udomaćenim životinjama koje bi mogle biti kućni ljubimci. Barem ne još. Najveći značaj ovih promjena mogao bi biti rasvjetljavanje najranijeg mogućeg puta pasa i mačaka prema pripitomljavanju.
U uglednom znanstvenom časopisu Science u obradi ove teme podsjećaju na eksperiment koji je proveden 1960. godine u kojem su znanstvenici parili najpitomije lisice te postupno dobili bezazlene i pitome životinje više nalik kakvim psima nego divljim životinjama kojima su nekada pripadale. Navodi se kako su pripitomljene lije također razvile plosnatu njušku, klempave uši, a čak su počele i – lajati. Riječ je zapravo o znamenitoj ruskoj studiji kojoj je cilj bio dokazati da se evolucije može i ubrzati, pogotovo ako se u proces umiješa čovjek. Dr. sc. Kevin Parsons, vodeći znanstvenik ove studije, došao je na ideju pokušati nešto slično kada je doznao da u National Museums Scotland postoji velika kolekcija lubanja crvene lisice. Ovaj evolucijski biolog ionako je već bio iznenađen brojem lisica koje se slobodno kreću ulicama Glasgowa gdje živi i radi, pogotovo ranim jutrima. – Hodale bi uz mene i gledale me kao da pitaju “što me gledaš”. Nisu imale nikakvog straha – rekao je Parsons. Tada je odlučio da bi bilo dobro pregledati muzejske lubanje prikupljene početkom 70-ih, kojih je bilo čak 1500, kako bi zaključio jesu li gradske lije ponešto evoluirale.
Nema bioloških promjena
Fotografirao je 57 lubanja ženskih lisica i 54 lubanje muških. Pokazale su se ranije opisane osobine uz koje nije bilo razlike između lubanja muških i ženskih lisica. Da bi se na ovaj način u potpunosti udomaćile, lisice bi trebale potpuno savladati strah od čovjeka, a onda bi se trebale dogoditi još neke biološke promjene. No to se još nije dogodilo nigdje gdje je veća pojavnost “urbanih” lisica. I ne zna se zašto.
