Skupina znanstvenika ovog je tjedna objavila rad s novim dokazima kako se naslage metana 'pohranjene' duboko ispod morske površine mogu lako osloboditi. Sada pokušavaju shvatiti što bi to moglo značiti za našu klimatsku budućnost.
U istraživanju objavljenom u ponedjeljak sugerira se na veliku destabilizaciju metana s morskog dna na obalama Afrike do koje je došlo prije 125.000 godina nakon što je globalna promjena struja zagrijala ocean za 6,8 stupnjeva Celzija. Neki znanstvenici koji su pregledali objavljenu studiju kažu kako nisu spremni dizati veliku uzbunu zbog velikih zaliha podmorskog metana u obliku hidrata. No s druge strane dio stručnjaka se slaže da bi ovaj metan mogao izazvati ogromno zagrijavanje ako nekako udari u atmosferu, treći kažu kako bi se plin oslobađao polako kako se planet zagrijava, te da bi nas sam ocean zaštitio apsorbirajući većinu metana prije nego što uspije pobjeći u zrak.
Ipak nova otkrića, objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, ukazuju na to koliko malo znamo o tome kako će planet odgovoriti na naše nekontrolirane emisije stakleničkih plinova - i koliko taj odgovor može biti nepredvidiv.
Uzorak sedimenta iskopan s morskog dna znanstvenicima je dao jasnu sliku burnih događaja iz razdoblja od prije 125.000 godina u povijesti Zemlje, to je razdoblje nazvano Eemian. Upravo to razdoblje često izaziva strahove znanstvenika o budućnosti planeta, jer iako sama planeta nije bila puno toplija od današnjeg doba, mora su bila znatno viših temperatura. Neki znanstvenici sumnjaju da se ledeni pokrivač zapadnog Antarktika možda urušio baš tada, a neki pretpostavljaju da su tada vladale superoluje dovoljno snažne da podižu gromade, piše The Washington Post.
Novo istraživanje sugerira da je u vrijeme Eemiana sve počelo značajnom količinom otopljene vode s grenlandske ledene ploče što je usporilo cirkulaciju struja na sjeveru Atlantskog oceana. Takva bi promjena odjeknula diljem svijeta. Kada bi se oceanske struje usporavale i kada bi manje hladne vode dolazilo u njegovu dubinu, smatraju autori novog znanstvenog rada, kontinentalni pojas Gvinejskog zaljeva duž obale Afrike iznenada bi se naglo zagrijao. To bi, tvrde, destabiliziralo metan zarobljen ispod morskog dna.
Uz metan koji proizvodimo na planeti, od istjecanja fosilnih goriva, odlagališta otpada i slično, a koji pokreće veliki dio zagrijavanja Zemlje, postoje ogromne količine metana u obliku hidrata zakopanog u mulju na dnu mora. Znanstvenici su taj dio počeli proučavati ne samo zbog klimatskih promjena nego i zbog mogućnosti da se hidrati metana iskoriste kao izvor energije.
Hidrati se stvaraju tijekom dugih geoloških razdoblja, uglavnom kao rezultat sićušnih morskih organizama koji opskrbljuju svoja tijela energijom u nedostatku kisika i ispuštaju metan kao nusprodukt. Metan se stapa s vodom i stvara ledene naslage, koje ostaju stabilne sve dok na njih postoji dovoljan pritisak od težine vode iznad - i sve dok temperatura ostaje dovoljno niska.
Nova studija temelji se na dokazima sadržanim u jezgri oceanskog sedimenta dugog više od 30 metara koji je izvađen u Gvinejskom zaljevu, u blizini obale Kameruna. Zaći tako duboko u morski mulj jednako je putovanju u prošlost, jer znanstvenici su tako mogli upotrijebiti ljušture sićušnih organizama koji su umrli u tim drevnim vodama i sedimentima - "mikrofosilima". Tako su došli do odgovora o stanju okoliša u različitim Zemljinim razdobljima.
Ljušture sadrže dokaze o velikom zagrijavanju oceana, također pokazuju snažan porast u prevalenciji određene varijante ugljika, zvane izotop, koju su ti mali organizmi užurbano oblikovali u svoje ljuske. Ta anomalija, kako je tumače znanstvenici, signalizira okoliš pun metana.
Ipak ne slažu se svi stručnjaci sa zaključcima najnovijeg istraživanja, kao ni s njegovim implikacijama. Mnogi vjeruju kako će hidrati vjerojatno emitirati nešto metana u ovom stoljeću, ali to neće biti "katastrofalno". Ne smatraju da to u prosjeku mijenja našu perspektivu.
Jedan dio znanstvenika vjeruje da se mali dio podmorskih metanskih hidrata već danas raspada, kao odgovor na zagrijavanje oceana koje smo do sada vidjeli, ali smatraju kako vrlo malo dopire do površine mora. Čak i ako se ti hidrati raspadnu, metan možda neće ući u atmosferu zbog zaštitnog sloja oceana. Plin bi i dalje morao putovati prema gore, ali bi putem izgubio svoju moć zagrijavanja.
Osim toga kako bi se utvrdilo bi li posljedice mogle biti na cijelu planetu znanstvenici bi trebali izvaditi uzorke i s ostalih dijelova Zemlje, a ne samo u Gvinejskom zaljevu.
Na kraju, studija ipak iznosi zabrinjavajuće dokaze, ali ostavlja i mnoga neriješena pitanja. Lanac uzroka koji se pretpostavlja - Grenland se topi, oceani se pomiču, novootkrivena toplina dolazi do afričke obale i nagla pokretljivost metana iz dubina - možda se danas ne odvija na isti način, čak i da se sve baš tako dogodilo u prošlosti. Eemian je samo analogija — jedna od najbližih koje imamo za ono kamo sada idemo, ali još uvijek nesavršena da bi nam odgovorila na sva pitanja.
Video: Branko Grisogono - klimatske promjene
"Znanstvenici" puno lupetaju ovisno kako je netko spavao ili koliko je gemisteka popio prijasnje noci. Metan "fosilni plin" ali metana je pun svemir i daleki planeti Uran, Neptun, Pluto na kojima garantirano nikada nije bilo mogucnosti fosilizacije jer nije bilo zivota. Takoder meduzvjezdani prostor i tzv jaslice zvijezda su pretezno oblaci metana. Ukratko puno tzv znanosti su spekulacije bez puno znanstvene pozadine!