Nigdje nikoga u Osoru, samo plavokosa djevojka i mi. Sreli smo se u uličici koja vodi od glavnog trga. I na trgu je pustoš, žega je upekla, četiri su sata.
– Imate li kunu? – pitamo plavokosu djevojku. Smije se, zna na što ciljamo.
– Želite li pravu kunu ili kovanicu? – odgovara Ljubica Glavan (21).
Kuna ovdje ima kakvih god želite. Uostalom, njezin je rodni Osor, prvo mjesto na kojem se plaćalo u današnjoj valuti – kuni. Nisu tada bile kovanice, već se trgovalo krznom kune. Uputila me do obližnje kuće gdje će mi reći više o prvoj kunskoj trgovini u nas. Ulazim kroz vrt, kucam na prozor. Vrata su otvorena, pa kucam i na njih. Gospođa na trosjedu gleda TV i okreće se.
– Nismo provalnici, ali smo ipak tu zbog kuna! – šalimo se i ispričavamo: – Oprostite što vam remetimo mir.
Kuća 50, stanovnika 44
Smije se i ona, uzima mobitel i zove čovjeka koji zna sve o kunama. Krznenima. Čas kasnije sjedimo u jedinom kafiću u Osoru s Robertom Polonijem (54), koji u mjestu najbolje poznaje povijest. Nije mu velika konkurencija, samo su 44 stanovnika, a prebrojio sam otprilike 50 kuća.
– Grad Osor je 1018. godine Veneciji dao danak 40 kuna, odnosno njihovih krzna, kako bi bio slobodan grad. I plaćao im je svake godine. U Osoru se, dakle, kuna prvi put spominje kao platežno sredstvo. A pogledate li pažljivo slike venecijanskih duždeva iz toga doba, vidjet ćete da imaju plašteve upravo od kunina krzna – priča nam Polonio pa objašnjava:
– Imalo je krzno vrijednost do 1990., kada su ga Talijani kupovali za 60 tadašnjih maraka, ali danas ga baš više nitko ne traži. Mi ovdje, vjerojatno jedini u Hrvatskoj, imamo toliko kuna da ne znamo kud ćemo s njima! I one nam tamane kokoši... To su grabežljive životinje, kreću se noću. Nije ih lako uhvatiti, lukave su kune, imaju profinjen sluh i njuh.
Objašnjava mi i zašto je u kolijevci naše valute prava pustoš, ljudi nema...
– Od Rapalskog ugovora 1920. kada su Talijani dobili Trst, Istru, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu do 1947. godine ovdje je vlast bila talijanska, a kad su se Talijani povlačili tražili su da se oni koji žele zadržati državljanstvo moraju preseliti u Italiju.
Otišlo je deset tisuća ljudi, koji su kasnije nastavili put u Ameriku, Kanadu...
Foto: Srđan Hebar
Od 1992. – dvije bebe
Uključuje se plavokosa Ljubica s početka priče, počinje joj smjena u kafiću.
– Ovdje nema škole, zatvorena je i pošta. Izlazimo u Nerezine, a ponosni smo jer je naš susjed Alen Bičević iz Malog Lošinja zamalo pobijedio na TV showu "The Voice". Kupati se može ovdje, kraj mosta, ili na plaži Ridimutak. Lijepo je, mirno, ali i pusto... Dolaze samo stariji turisti, većinom Zagrepčani koji u Osoru imaju kuće – govori Ljubica te ponosno dodaje:
– U našem kafiću kavu piju predsjednici kad dolaze na Osorske glazbene večeri.
I Ljubičina majka Tereza uključuje se u razgovor.
– Od 1992. do danas rođene su samo dvije bebe. Ruben ide u peti razred, a Mihael ima pet godina. Zar to nije tužno! – kaže Tereza, kima glavom i Polonio...
U gradiću u kojem je nekad živjelo 500 ljudi, danas ostaju samo kipovi, ima ih više nego što smo sreli živih duša. I to kipovi poznatih; Dore Pejačević, Borisa Papandopula, Jakova Gotovca... Samo je kuna sve više.
>>O čemu govore momci kad je žega? O curama, nogometu – i janjetini
>>Lošinjski su kapetani bili traženi, cijenili su ih na svim oceanima
Prelep grad. Prosle godine sam ga posetio. Ovde se nalazi i najstarija ulica u Hrvatskoj.