Probudio se Zagreb jučer pun iščekivanja i vjere u međunarodnu savjest. Nije se prevario! Vijesti su javljale – postao je glavnim gradom države! U obitelj europskih prijestolnica ušao je preplavljen srećom, olakšanjem i novim samopouzdanjem. Čitalo se to na licu svakog televizijskog spikera, tramvajca, prodavača, policajca, prolaznika... A najviše su Zagrepčani topline zajedništva i radosti poklonili – srcu grada. U Maloj kavani zajedno s gostima i osobljem vijesti oko podneva napeto iščekuje i Mladen Delić. Svima im srce kuca zajednički – jače. Bubnja u istom ritmu kao i šetačima na Jelačićevu trgu, cvjećarki na Cvjetnom trgu, čistaču Slavku na Strossmayerovu šetalištu... Kako i ne bi? Svi svjesni da slavimo neponovljiv trenutak kada hrvatsku državnost blagoslovi i svijet.
U Maloj se kavani glasno broji svako novo priznanje. Usplahireno utrčava sredovječna gospođa.
– Joj, čula sam da je Badinterova komisija odlučila priznati samo Sloveniju – nesretno se ogledava.
– Ma, nije moguće – u svom je stilu ispalio Mladen Delić. Isti tren se ustaje i žustro kreće nazvati kolege s televizije da provjeri vijest. Na drugom kraju Jelačićeva trga slavlje se poslije 13 sati, podgrijano francuskim priznanjem, uvelike razbuktalo. Kafić “Charlie” pretijesan je za sve koji nazdravljaju i poznatima i nepoznatima još jedno “da” hrvatskoj neovisnosti...”
Tuđman na Trgu
Ove slike sa zagrebačkih ulica zabilježili su reporteri Večernjeg lista 15. siječnja 1992. Bio je to jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti, koji se i danas obilježava kao Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, kada će nakon formalnog uspostavljanja diplomatskih odnosa Hrvatske i Njemačke – kao prve države članice ondašnje Europske zajednice i kao prve zapadne zemlje od političke i ekonomske težine koja je međunarodnopravno priznala Hrvatsku – otpočeti nezaustavljiva lančana reakcija. Koja će u domovini, sa svakim novim priznanjem, izazvati erupciju oduševljenja. Istoga dana svoju naklonost novoj hrvatskoj državi iskazat će sve zemlje EZ-a: Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Slijedile su Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Prethodno su to, i prije Njemačke, učinili San Marino i Vatikan, zahvaljujući velikom prijatelju Hrvatske, papi Ivanu Pavlu II.
“Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima Hrvatske! Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u povijest hrvatskog naroda na ovome, za nas svetom tlu između Drave, Dunava i Jadrana. Hrvatska se nakon punih devet stoljeća vraća u međunarodnu zajednicu kao slobodna i međunarodno priznata država”, kazao je toga dana ushićeni predsjednik Tuđman koji se u večernjim satima prošetao središtem Zagreba i rukovao s oduševljenim građanima. Bili su ondje i naši reporteri.
“Htio sam biti ovoga povijesnog dana medu ljudima na glavnom zagrebačkom trgu, Trgu bana Jelačića. Kako bih mogao izdržati u svom uredu i ne biti sa svojim narodom”, kazao je Tuđman. Svima nam je danas bio poseban dan, od jutra čekamo što će se dogoditi, kakav je vama bio današnji dan?, pitali su naši novinari predsjednika. “Moj je dan bio radni kao i obično, ali očito i poseban. Dan za koji smo živjeli svi mi i naši preci. Evo ga: stvorili smo Hrvatsku! Međunarodno priznatu”. Što biste poručili svim ljudima koji su ovdje večeras? “Slavimo noćas, a onda zasucimo rukave i na posao, u obnovu i izgradnju slobodne demokratske Hrvatske”, rekao je predsjednik Večernjakovoj gradskoj ekipi.
Evo što su još zabilježili na gradskim ulicama. “Do sitnih je sati u srcu grada nekoliko stotina Zagrepčana slavilo priznavanje Hrvatske. Orilo se ‘Zovi, samo zovi’, ‘Marjane, Marjane’, ‘Lijepa naša’... Oko 22 sata kod bana je ritualno rečeno i posljednje zbogom nametnutom zajedništvu – spaljena je jugoslavenska zastava. Na radost prisutnih pet je konjanika Konjičkog kluba Hiperion, s visoko uzdignutim hrvatskim barjakom, projahalo Jelačićevim trgom poslije 22 sata. Odjekivao je prasak šampanjca, a pekarnica Kaptol dijelila je besplatno pecivo”.
Tome danu prethodio je dug i trnovit put kojim su kročili predsjednik Tuđman i ministri hrvatske Vlade još otkako je Tuđman u kolovozu 1991. u jednoj hitnoj poruci njemačkom ministru inozemnih poslova Genscheru zatražio brzo diplomatsko priznavanje Hrvatske, rekavši da je to najkraći put do prekida rata. Pet mjeseci kasnije pregovori na relaciji Zagreb – Bonn naposljetku su finalizirani. Naš dopisnik iz Bonna Nenad Ivanković poslao je i ekskluzivnu izjavu njemačkog kancelara Helmuta Kohla samo za Večernji list. “Uvjeren sam kako će naša odluka da priznamo Hrvatsku i Sloveniju pridonijeti mirnom rješavanju konflikata. Sada se za pregovaračkim stolom mora u potpunosti i u cijelosti uspostaviti mir i ljudima otvoriti sigurna perspektiva budućnosti. Njemačka vlada, zajedno sa svojim partnerima u EZ, učinit će sve da se taj proces unaprijedi. Siguran sam – a za to postoje povoljni znaci – da ćemo ipak doći do mirnog razvoja. Tada će se retrospektivno pokazati da je pozicija što ju je njemačka vlada zauzela glede priznanja Hrvatske u cijelosti bila od pomoći. To je uvijek bio naš cilj”, poručio je Hrvatima kancelar Kohl. Njegova izjava ilustrirana je fotografijom naših iseljenika s hrvatskom zastavom, ne bez razloga. “Svaki Hrvat razmišlja kako da zahvali kancelaru Kohlu, ministru Genscheru i Njemačkoj u njihovu nastojanju da naša domovina bude priznata. Hrvati iz Toronta su se domislili. Na inicijativu Joze Nejašmića, Splićanina koji već 16 godina živi u Kanadi, više od šest tisuća Hrvata potpisalo se na hrvatsku zastavu upućenu kancelaru Kohlu”, piše u potpisu pod sliku.
Velika razaranja
Večernji je toga dana prenio i intervju koji je predsjednik Tuđman dao za britansku novinsku agenciju Reuters. Odgovarajući na pitanje o značenju priznanja Hrvatske, dr. Tuđman je rekao: “Prije svega to znači da nitko više neće moći tvrditi da je riječ o unutarnjem jugoslavenskom sukobu. Hrvatska će biti međunarodno priznata zemlja i što god se bude događalo, događat će se jednoj međunarodno priznatoj državi”. Reuters navodi i riječi Tuđmana o velikim žrtvama i teškim razaranjima: “Hrvatska je tako mnogo trpjela”, rekao je i dodao da će za obnovu Hrvatske biti potrebna međunarodna pomoć, jedna vrsta “Marshalova plana”, i da se o tome već razgovaralo s više prijateljskih europskih zemalja.
Reakcija iz Beograda bila je promptna. “Savezno izvršno vijeće sa žaljenjem je primilo obavijest da Europska zajednica pristupa priznavanju nezavisnosti pojedinih republika.” Taj korak se ocjenjuje “suprotnim suverenim pravima Jugoslavije”·i principima Europske zajednice, prema kojima je o statusu nezavisnih republika trebalo razgovarati u sklopu mirovnoga procesa za cjelovito rješenje krize. No, godine koje dolaze pokazat će kako taj proces neće zaustaviti ni krvava velikosrpska agresija koja će se, nakon krhkog primirja i usprkos svakom mirovnom rješenju, uskoro rasplamsati. Navijestio je to i glavni urednik Branko Tuđen, kada je na dan međunarodnog priznanja Hrvatske napisao da se povijest, na žalost, piše krvlju. Pa, ipak, do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države. Republika Hrvatska postala je realnost međunarodne zajednice, a do svojih međunarodno priznatih granica došla je šest godina kasnije, nakon oslobodilačkih akcija hrvatske vojske Bljesak i Oluja te mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja.
Neki jos uvjek placu za svojom jugom,necete je nikad vise imati