Ovih se dana na policama naših knjižara našao najnoviji roman jednoga od najčitanijih svjetskih autora Paula Coelha. "Demon i gospođica Prym" zaključni je dio trilogije "I sedmoga dana...", kojem su prethodili romani "Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala" i "Veronika je odlučila umrijeti". Gotovo je nevjerojatno u koliko se elemenata podudaraju tematika najnovijeg Coelhova romana i sadašnje prilike u svijetu. O predviđanjima, terorizmu, Hrvatskoj i drugim temama razgovarali smo s Paulom Coelhom telefonski, za vrijeme dok je slavni pisac boravio u francuskom gradu Tarbesu.
Kako biste svoj najnoviji roman predstavili publici u Hrvatskoj?
- To je knjiga o unutarnjem sukobu između dobra i zla, koji se odvija u svakome od nas. Vjerujem da smo mi zapravo bojno polje i za demone i za anđele istodobno.
U tom romanu postavljate bitno pitanje: Je li čovjek u svojoj biti dobar ili zao? Prema Vašem mišljenju, što u ovom našem svijetu na kraju (uvijek) pobjeđuje - dobro ili zlo?
- Ako svako ljudsko biće svjesno djeluje dobro - jer ako tražite dobro i djelujete prema dobrom, dogodit će vam se dobro - dobrota će pobijediti. Ali, ništa na ovoj zemlji nije zdravo za gotovo, pa sve ovisi o pojedincu.
Nemoguće je ignorirati podudarnost između teme "Demona i gospođice Prym" i tragičnih događaja u Sjedninjenim Američkim Državama 11. rujna. Kako ste roman završili još lani, čini se kao da je riječ o nekoj vrsti proročanstva.
- Roman govori o čovjeku koji vidi smrt svojih najbližih u terorističkom napadu. A onda odluči reagirati. Odlučuje se na osvetu, stvara savez i u tom procesu također ubija nedužne.
Pisac, umjetnik, ali isto tako i svaki čovjek, neka je vrsta ogledala onoga što se događa u njegovoj okolini. Tako na neki način možemo predvidjeti ono što će se dogoditi. Ipak, bio sam vrlo iznenađen kada sam shvatio da moja knjiga zapravo govori o istoj stvari, o nečemu što se sada doista događa. Amerika je na čelu koalicije, ali umjesto borbe za pravdu, imamo borbu terora protiv terora. A to samo dovodi do još više terora, još više smrti nedužnih, nevinih ljudi.
Koliko su ti događaji utjecali na Vaš život? I dalje putujete, ali je li se vratio Vaš strah od letenja?
- Ne bojim se ničega. Na putu sam zadnjih mjesec dana, štoviše, 12. rujna sam putovao od Münchena do Düsseldorfa. Moram nastaviti živjeti, ne smijem dopustiti da me strah paralizira. S druge strane, svjestan sam rizika, ali moram živjeti život koji sam odabrao, nitko mi to nije nametnuo. Onoga trenutka kada činiš ono što si sam odabrao, tada si spreman na rizik i jednostavno - ideš dalje.
Kako doživljavate današnju situaciju u svijetu - eksploziju fundamentalizma i terorizma, američku reakciju, prijetnje biološkim terorizmom...? Sudeći po početku, čini se da ovo stoljeće ipak neće biti stoljeće duhovnosti.
- Baš suprotno, mislim da je potpuno razumijevanje ono što može ujediniti čovječanstvo i ponovno etablirati humanost. Ne govorim sada o duhovnosti, već o novom stupnju spoznaje, kada shvatite da niste sami - kada shvatite da udarac vašem bratu znači udarac vama samima - tada postanete još svjesniji važnosti vlastitih uvjerenja. Kada danas vidimo bezbrojne anonimne junake na djelu, heroje poput djelatnika Crvenog križa u Afganistanu - ljude koji djeluju i svjedoče o tamošnjoj situaciji - za mene je to način na koji se štuje Bog. Lako je govoriti o vjeri u vrijeme mira, ali upravo u kriznim vremenima treba biti svjestan pravih vrijednosti u životu, a to uključuje i božansku svijest.
Svojedobno Vas je oduševila misao Shimona Peresa o načinu na koji valja postići mir. Kazao je kako prvo treba stvoriti mir u sebi. Situacija na Bliskom istoku rječit je primjer da Izraelcima i Palestincima to nije uspjelo, da je teško postići kompromis o kojem Vi često govorite.
- Da. Ali ostaje nam nada. Onog trenutka kada nestane nade, sve je izgubljeno. Dug je to proces, želio bih da je mir na Bliskom istoku već postignut, a umjesto toga situacija je gora nego ikad. Ali nije loše kada se ljudi bore za ono u što vjeruju. Ne možemo odustati samo zato što se stvari ne odvijaju onako kako bismo željeli. Treba nastaviti, u protivnom život ne bi imao smisla. Moramo biti spremni suočiti se s teškoćama kada u nešto vjerujemo. To se upravo sada događa, ali zbog toga se neću odreći svog entuzijazma. Mogu biti tužan, ili zbog toga loše spavati, ali sljedećeg jutra nastavit ću s borbom. Moramo vjerovati da ćemo na kraju postići rezultat.
Ne mogu se sjetiti da je neki književnik dočekan u Hrvatskoj kao što ste Vi dočekani u Zagrebu prošle godine. Obožavatelji su Vas salijetali kao da je riječ o pop-zvijezdi. Kako podnosite slavu, sviđa li Vam se to uopće?
- Svaki pisac, kada piše knjigu, pokušava podijeliti s drugima svoju dušu. Kada vidiš da si u tome uspio, osjećaš se počašćenim i shvatiš da nisi sam. Ne pišeš knjigu za sebe, već zato što bi želio nešto podijeliti s drugima. Kad vidim da se takve stvari događaju u Zagrebu, ili negdje u svijetu, osjećam da nisam sam i to mi daje snage.
Kazali ste kako Vas je pomalo uplašila ta gomila obožavatelja, koja je u "Mimari" željela da im se potpišete na primjerak knjige.
- Nisu me uplašili ljudi, nego sam se bojao da neću stići potpisati sve knjige. Nije to krivica nakladnika, mislim da nitko nije očekivao toliko ljudi i da je to bilo iznenađenje za sve. Publika me oduševila, ali ja sam želio pogledati svakog čitatelja u oči, rukovati se s njim i potpisati mu primjerak knjige.
Često ističete značenje žena koje su one imale u Vašem životu. Vaša prva žena, Vera, bila je iz Jugoslavije?
- Ona je bila moj prvi kontakt s Balkanom, bila je iz Beograda. Ali jedan od mojih prvih prijatelja koje sam upoznao kad sam otišao iz Brazila bio je slikar iz Zagreba, kojega sam sreo i lani kada sam bio ovdje - Nenad Burcar. Neku zemlju možete shvatiti tek kad upoznate njezine ljude, a Nenad i ja smo bili hipiji, putovali smo naokolo i bili smo otvoreni za sve avanture koje nam je život mogao pružiti. Bilo mi je drago kada sam ga ponovo vidio, jer to su mi bila vrata prema hrvatskoj duši.
Poznato je da ste u životu imali mnogo dobrih, ali i loših iskustava - bili ste u umobolnici, zatvoru, mučili su Vas, imali ste iskustvo s drogom, čak i s crnom magijom. Postoji li još što što biste voljeli doživjeti, za čim žudite?
- Kako da ne. Svaka nova knjiga novi je izazov. A tu je svakako i izazov moje duhovne potrage koji, čini mi se, traje vječno. Život je avantura, ponekad napeta, ali i smiješna, a kada ga gledam, ne želim vidjeti samo prošlost već i budućnost.
Razgovarala Zrinka Radić
