U današnje vrijeme postoji obilje prijevoznih sredstava koja nam omogućavaju da tamo kamo smo krenuli i kamo želimo doći u konačnici i stignemo. Izbor je zaista velik. Na nama je da odlučimo koliko ćemo vremena izdvojiti za takvo putovanje, bilo da je ono kratko, svakodnevno ili ipak dulje i može potrajati satima pa i danima. I svaki od tih načina i prijevoznih sredstava ima svoje draži. Ali i mane. Što spada u koju od tih dviju kategorija teško je razgraničiti i to smatrati nekim općim pravilom, jer koliko je ljudi toliko je i ukusa i preferencija. Nekome nešto smeta, a to isto nekome čini zadovoljstvo.
Netko u nečemu uživa, a nekome drugome to isto možda ide na živce i potpuno mu je neprihvatljivo. Netko avione obožava, a netko od letenja ima noćne more. Netko voli voziti automobile, a netko proživi cijeli vijek a da mu ne padne na pamet položiti vozački ispit. Netko se najbolje i najispunjenije osjeća putujući vlakom, dok će netko do istih destinacija radije autobusom. Netko bi svuda na svoje dvije vlastite noge, polako, hodajući, a netko bi ipak malo brže. Recimo, na skuteru, motoru ili biciklu. Eeeeeee, bicikl! To divno čudo na dva kotača. Sjedneš, zavrtiš pedale i nekako ti se ne da zaustaviti. Pored svih i svega promičeš polako. U uhu su ti svi zvukovi, u oku svi vidici, na licu i tijelu ugodno strujanje zraka, a unutar tebe krv malo brže kola, mišići se napinju i opuštaju, zagrijavaju. Užitak u tebi i oko tebe. Bilo da se toj vožnji prepuštaš sam ili društvu, okružen onima koji dijele isti starinski način kretanja kroz prostor i vrijeme.
Jest, najljepše je biciklirati kroz prirodu, ali ako osvijestimo sve one mnogobrojne dobrobiti takve vožnje na vlastiti pogon, mada danas postoje i moderni električni bicikli koji, kada ponestane snage svakome mogu pomoći da se vozi i dalje iako pedale miruju, onda ne treba čuditi da posljednjih desetljeća sve više svjetskih gradova i njihovih građana iznova oživljava tu dobru, staru navadu i svoje prometnice prilagođava za sve one koji već njeguju taj retro način vožnje ili mu se nakon godina otuđenosti i automanije ipak opet vraćaju. Ne treba se tome čuditi.
Vrijeme u kojem živimo, odnosno u kojem stalno nekamo jurimo, ne može se baš pohvaliti nekim zdravim i mudrim epitetima. Obilježavaju ga mahom sve neke loše, ružne i zabrinjavajuće pojave – brzina, umor, stres, debljina, nekretanje, neimaština, manjak slobodnog vremena, samoća... Kao da i to već nije dovoljno, tu su i sve izraženije posljednice klimatskih promjena koje svojim intenzitetom, razornom snagom i nepredvidljivošću unose sve veću zabrinutost za to kako ćemo živjeti u vremenima koja dolaze. U onih savjesnih i odgovornih sve su češća pitanja – koliko smo barem za dio svega toga lošeg sami krivi, jesmo li pretjerali i što učiniti da umanjimo štetu, spriječimo daljnje srljanje u tko zna što. I kao što to često biva, kada nas vlastiti suvremeni gotovo pa suludi ritam i podivljali način života dotjeraju do krajnjih granica izdržljivosti, onda se sjetimo da nekada nije tako bilo i da se opet može tako pa odlučujemo usporiti, razmisliti, napraviti radikalne zaokrete, ozdraviti i vratiti se prirodi, uhvatiti njezin harmoničan ritam, uravnotežiti se, smiriti, ponovno opušteno disati i uživati. Sami sebe liječimo.
VEZANI ČLANCI:
A jedan od načina da nam to ozdravljenje i nas samih i cijele prirode bude što lakše i ugodnije jest i – bicikliranje. I tu sad vrijedi podsjetiti na jednu i te kako važnu povijesnu činjenicu u kojoj je glavnu, gotovo pa bismo mogli reći vizionarsku ulogu odigrao upravo naš list koji je prije više desetljeća bio pokretač jedne tradicije koja pokretljivo, veselo i bučno živi i danas kada njezin smisao sve više dobiva na značenju i težini. Naime, Večernji list je prije točno 45 godina tom našem kultnom prometalu na dva kotača podigao svojevrsni živi, pokretni spomenik – Biciklijadu.
Zbilo se to u drugoj polovici 20. stoljeća. Obilježavajući 20 godina od početka izlaska prvog broja, Večernji list je inicirao i pokrenuo akciju koja je u sebi objedinjavala kretanje, druženje, zajedništvo, veselje, opuštanje, zabavu, zdravlje... I tako je prva Večernjakova biciklijada održana 17. lipnja 1979. Toga dana, u 9 sati ujutro, na startu u Zagrebu pojavilo se čak sedam tisuća biciklista koji su se time odazvali pozivu koji im je preko svojih stranica uputio naš list. Kako im je bilo, kako je ta duga kolona entuzijasta izgledala i kakva je atmosfera među njima vladala, najbolje svjedoče ondašnji novinarski zapisi koji navode da su sudionici prve Večernjakove biciklijade, stigavši na cilj, "osvojili Samobor" zaposjevši tamošnje izletište Vugrinščak gdje se veselo druženje nastavilo uz iće i piće, a nisu izostali ni pjesma ni ples.
Što bi se reklo, ostalo je povijest. Jednom pokrenuti, kotači se i dalje vrte jer se shvatilo da je iskustvo ovakvog aktivnog i zdravog načina druženja Večernjakovih urednika i novinara sa svojim čitateljima i čitateljicama, kao i onima koji će to tek postati kad odrastu, neprocjenjivo. Zato je ta naša zajednička priča "na dva kotača" s godinama rasla. I već na 5.. Večernjakovoj biciklijadi, održanoj 29. svibnja 1983., okupilo se za to vrijeme nevjerojatnih 18 tisuća ljudi. Tada se nije niti slutilo što tek slijedi. A slijedilo je svojevrsno čudo. Šest godina poslije, 29. svibnja 1989., na 11. Večernjakovoj biciklijadi u Mokricama, dogodila se prava eksplozija biciklizma. I postigao se rekord. Tada je u šarenoj, nepreglednoj i živahnoj pokretnoj koloni velikih i malih pedaliralo – impresivnih 40 tisuća biciklista. To je bila i do danas je ostala najveća Večernjakova biciklijada.
Bio je to zaista vrlo upečatljiv dokaz povezanosti jednog medija s onima zbog kojih i postoje jer kada toliko ljudi podrži jednu akciju, oplemeni je svojom cjelodnevnom prisutnošću koja iziskuje trud, energiju, vrijeme i ponešto fizičkog napora, ali i puno vedrine, veselja, smijeha i duše, onda se ponos ne treba skrivati. Imati takve čitatelje i čitateljice zaista služi na čast. Jer, osim što se tada zajedno pedalirajući prevaljuju kilometri to su ujedno i sjajne prilike da se čuje što oni misle o nama, u čemu smo dobri, čega možda nedostaje, što bi oni još htjeli... I tako je do dana današnjeg, ali svaki put uz poneku novinu koja osvježi i u ta okupljanja unese neku novu radost.
FOTO: Velika fotogalerija s proslave rođendana Večernjeg lista: Brojni poznati uživali su na spektakularnom partyju
Tako se prije pet godina kada se 18. svibnja 2019., kao najmasovnija i najdugovječnija utrka ovakve vrste u gradu, pod sloganom "Bicikliraj, trči, hodaj uz Večernji" održala 37. biciklijada čija je ruta kroz Zagreb iznosila 10 kilometara, da bi sve završilo velikim višesatnim tulumom na Bundeku, gdje su se, nakon vožnje biciklom, snage nastavile odmjeravati i u trčanju i u nordijskom hodanju. Kako je naša Biciklijada oduvijek okupljala i privlačila ljude svih uzrasta, a to da se na nju spremno odazivaju cijele obitelji već je postao i njezin zaštitni znak, to je prije pet godina sve sudionike dočekalo i pregršt novih, prštavih iznenađenja – mađioničarski trikovi, penjanje po stijenama, ples na svili, cirkuske vratolomije, gastrodelicije, glazbeni nastupi...
Da u istom stilu i tonu nastavljamo i dalje, posvjedočila je i nedavna 42. Večernjakova biciklijada, održana u subotu 15. lipnja. Tada se više od dvije tisuće biciklista okupilo na zagrebačkom Trgu doktora Franje Tuđmana i krenulo prema Samoboru. Točnije, prema livadi Vugrinščak gdje je sve sudionike dočekao čitav niz novih izazova i poziva na igru pa se nadmetanje moglo nastaviti i u kvizu znanja, a talenti su se mogli pokazati i na raznim radionicama, kao i u bazenima. Naravno, sve je to bilo uokvireno i bogatim glazbenim programom. No, ova je posljednja Biciklijada imala i jednu posebnost, održavala se na dan kada je hrvatska nogometna reprezentacija igrala svoju prvu utakmicu na Europskom nogometnom prvenstvu pa se taj okršaj vatrenih gledao uz zajedničko navijanje.
I tako smo i ovu 42. Večernjakovu biciklističku priču priveli kraju u kasnim noćnim satima. E sad, ako je to bila 42. Biciklijada, a od one prve prošlo je točno 45 godina, onda se logično zapitati – gdje su nam i kad "nestale" tri godine. Nije teško doći do odgovora – za vrijeme Domovinskog rata. Ipak, najvažnije je da je taj prisilni prekid tradicije bio kratkotrajan i privremen, da je sve nastavljano i da se na poziv Večernjeg lista kotači bicikala svake godine okreću i dalje. Ako se pak kojim slučajem dogodi, a dogodilo se, da na dan zakazanog bicikliranja vrijeme pomrsi planove pa umjesto vedra i lijepa dana osvane kišno jutro popraćeno i pokojom grmljavinom, nitko ne očajava jer zna da to znači samo kratku odgodu, do iduće subote.
Nakon svega valja zaključiti, dok u Zagrebu, kao i u cijeloj našoj zemlji, iz godine u godinu raste broj kilometara ucrtanih biciklističkih staza i ruta te Hrvatska time malo pomalo postaje i sve atraktivnija ciklo destinacija, što znači da nam dolaze turisti koji našu zemlju žele upoznati na jedan posve drugačiji, "zeleniji" način, mi u Večernjem listu zaista možemo biti ponosni jer smo punih 45 godina bili i ostali pioniri u promociji biciklizma. I ne samo to. Mnogi su uz našu biciklijadu i odrasli, neki su se na njoj i upoznali, zaljubili, neki se sprijateljili, a neki dočekali i sijede. I kao kod bicikla i njegova dva nerazdvojna kotača, tako i Večernji list i njegovi čitatelji zajedno "voze" dalje.
