Od prvih početaka pismenosti hrvatski jezik zapisivan je trima pismima: latinicom, glagoljicom i ćirilicom, koja je u hrvatskom puku poznatija pod imenom bosančica. Valja kazati da prvi poznati tekstovi na hrvatskom jeziku pisani latinicom potječu iz 14. stoljeća, no crkvenoslavenska književnost i slavensko bogoslužje govore o mnogo starijoj uporabi drugih dvaju pisama – glagoljice i bosančice.
Jednako tako valja naglasiti da najstariji uščuvani tekstovi crkvenoslavenske djelatnosti u Hrvata nikako nisu stariji od kraja 10. ili početka 11. stoljeća i da je pismo tih prvih spomenika hrvatske pismenosti glagoljica, uz koju se u drugoj polovici 12. stoljeća javlja ćirilica, pismo uobičajeno u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, zapadnog bosansko-hrvatskog tipa, poznata pod nazivom bosančica.
Boj s latinicom
U sklopu franjevačke redodržave Bosne Srebrne bosančica se proširila na mnoga hrvatska područja na kojima je stoljećima trajala i supostojala uz latinicu, sve do prve polovice 18. stoljeća, kada u književnom djelovanju i javnom općenju gubi boj s latinicom.
Na kraju i glagoljica i bosančica, dva prva hrvatska pisma, zamalo nestaju, tek su sporadična pisma slavenskog bogoslužja i privatne uporabe: glagoljica na jugozapadu hrvatskog govornog područja – u Istri, na Kvarneru i u sjevernoj Dalmaciji, a bosančica u srednjoj Dalmaciji, osobito u Poljicima, te u Bosni. Ta dva hrvatska pisma većini Hrvata potpuna su nepoznanica, malo ih je koji ih znaju i pisati i čitati. Ali moglo bi se reći da tomu i nije baš tako...
Neugasla tradicija
U Srijanima, selu na sjevernim padinama Mosora, bosančica, poljičica, kako su je zvali u Poljičkoj Kneževini, još živi. Bosančica ili poljičica ovdje se još piše i čita, uz latinicu ona je još živuće pismo pučana toga mjesta između Mosora i rijeke Cetine. Glagoljicu i bosančicu ovdje mnogi poznaju, no ispred svih svakako je 74-godišnji Josip Tadić. Starina Josip skupljač je poljičkog narodnog blaga i zaljubljenik u prvo pismo svojih predaka. Zahvaljujući njemu, u Srijanima, a tako i u cijelim Poljicima, poljičica je živo slovo pučana.
– Pismenost je u Poljicima rano počela – kaže Josip. –Puno je dokumenata o životu Poljičana iz doba Poljičke Kneževine i poljičkih knezova i svi su oni pisani bosančicom. Ja i još neki mještani godinama smo skupljali te dokumente i danas imademo Poljičku zbirku s više od tisuću pisanih dokumenata na poljičici.Ističe da u Poljicima nikad nije bilo nepismenih jer se velika pozornost oduvijek pridavala opismenjavanju puka. Glede toga i zaključuje:
– Kad je Europa bila feudalna, Poljička Kneževina bila je knežija slobodnih ljudi i demokracije. Kad je u Europi bilo osamdeset posto nepismenih, u našoj knežiji svi su bili pismeni. I pisale su se knjige na bosančici, našoj poljičici. Amerika još nije bila otkrivena, a mi smo imali svoj statut, dakako pisan osančicom ili poljičicom. Statut iz 1440. godine
A Statut Poljica jedan je od najstarijih statuta na ovim prostorima – donesen je 1440. godine, a temeljen je na rimskom, arhaičnom i običajnom poljičkom pravu.
I tako bosančica, govori Josip, u Srijanima traje evo već cijelo tisućljeće.To staro hrvatsko pismo Josip je davno naučio od pokojnoga Grge Prelasa i svoga djeda, a naučit će pisati svakoga tko je za nj zainteresiran. U srijanskoj osmogodišnjoj školi nastavnici se trude učenike naučiti osnove bosančice ili poljičice, a učenici pak s ljubavlju tomu prilaze. I svi i pišu i rišu poljičicom.
– U sklopu redovitog nastavnog programa – kazuje profesorica hrvatskog jezika i knjižničarka Marija Vučković – i sadržaji su zavičajne nastave, što ovdje uključuje poučavanje starih hrvatskih pisama, glagoljice i bosančice. I djeca naše OŠ Gornja Poljica u Srijanima u izvannastavnim aktivnostima njeguju ljubav prema glagoljici i bosančici sukladno tradiciji Poljičke Republike. A imamo i jedan veći projekt, kojem bi, kaže ravnatelj srijanske osmoljetke Mladen Mikas, još bi se više pozornosti posvetilo da problem nisu učenici putnici.
– Od 80 učenika, koliko ih je u svih osam razreda naše škole – objašnjava ravnatelj – 70 su putnici, dakle djeca iz okolnih sela koja kući putuju autobusom. Jednako tako od 19 nastavnika njih 18 su također putnici, dolaze iz Sinja i Omiša, a samo je jedan iz Srijana. A duljina kružnog prijevoza učenika jest 47 kilometra... No, unatoč tomu, naši nastavnici hrvatskoga jezika, povijesti i likovnoga odgoja nađu vremene za glagoljicu i bosančicu.
Pišem pismo svome stricu, ja ti učim bosančicu, još se čuje u Srijanima.
Bašćanska ploča: Spomenik hrvatskog narodnog jezika
Najpoznatiji spomenik hrvatskog narodnog jezika na glagoljici jest Bašćanska ploča, darovnica hrvatskog kralja Zvonimira opatiji sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na Krku, u kamen uklesana oko 1100. godine. Za razliku od drugih europskih jezika, hrvatski se jezik odlikuje vrlo ranim prodorom žive narodne riječi u pisanu praksu.
Dioklecijanova vikendica
Srijane, baš kao i cijela Poljica, krcate su zanimljivostima. Mnogo je tu živuće povijesti i povijesne baštine, a jedna od njih je i Prčigrad, ostaci rimskog naselja na istoimenom kamenom brdu, gdje je rimski car Dioklecijan u vrijeme ljetnih vrućina “dolazio hladiti muda”.
Napoleon dokinuo samostalnost
Poljica su imala autonomiju i u vrijeme Turaka i u vrijeme Mlečana, pa i u vrijeme Habsbur-govaca, no kada je Austrija 1805. godine Napoleonu ustupila Dalmaciju, Poljica su izgubila samostalnost. A posljednji knez te knežije bio je Ivan Čović, koji je glavu spasio bijegom u Sankt Peterburg. Tamo je umro te pokopan 1816. godine.
