U današnjoj emisiji na Večernji TV-u gostovala je dekanica Akademije dramske umjetnosti Franka Perković Gamulin.
Teme su bile napredak s istraživanjem slučajeva zlostavljanja na fakultetu i kako se Akademija bori s tim problemom, manjak podrške koju su dobili od Sveučilišta u Zagrebu, ali i problemi s kojima se maturanti susreću prilikom prijemnih ispita.
Današnju emisiju vodila je novinarka Lana Kovačević.
DORH-u je predano 27 prijava za seksualno zlostavljanje još u siječnju. Tri mjeseca kasnije – gdje smo s tim prijavama?
– Još su naknadno stigle dvije prijave. Bila sam prije dva tjedna u DORH-u kako bih razgovarala s njima o tome da vidim mogu li se prijaviteljice obratiti punim imenom i prezimenom. Većina je ostala anonimna, tako da se nadam da bi to pripomoglo.
Ako je veliki broj ostao anoniman, to znači da nemaju podršku?
Nemaju podršku društva i okoline koja ne može prihvatiti to što im se dogodilo, boje se da će biti stigmatizirane i one i njihove obitelji. To je vrlo teška odluka, izaći s imenom i prezimenom.
Kad govorimo o počiniteljima, to su bivši i sadašnji zaposlenici. Što pokazuje vaša interna istraga, kako stoje oni koji su to počinili?
– Naše povjerenstvo istražuje činjenice. Razgovara i s prijaviteljicama i onima koji su prijavljeni, dakle možemo djelovati. Nijedna osoba nije suspendirana jer nemamo taj mehanizam, ali jedna je udaljena s nastave. Druga osoba vanjski je suradnik pa smo odlučili ne angažirati je.
Kako su reagirali nastavnici kada je krenula istraga?
– Nisam komunicirala s osobama koje su prijavljene, to sam prepustila povjerenstvu koje čine nastavnici i nastavnice, kao i studenti, a pomaže im i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Ono što doznajem posredno jest da se mnogi brane i negiraju. Brojni nisu ni svjesni da je ono što su učinili zlostavljanje ili uznemiravanje.
Gdje je granica? Kako studenti i studentice mogu prepoznati da se nalaze u situaciji u kojoj moraju reagirati?
– To pitanje nisu riješile ni puno naprednije zemlje od naše, pa ni Danska čije sam istraživanje čitala. Svaka studentica ili student ako se osjećaju posramljeno, moraju to reći. To je započetak dovoljno, a onda kasnije razgovaramo o opravdanosti te prijave.
Vaša situacija je malo drukčija, vi imate puno fizičkog kontakta, pogotovo u glumi. Planirate li uvesti kodeks kojim se postavljaju granice?
– Mi počinjemo od 6. travnja s nizom edukacija koje će održati pravobraniteljica Ljubičić. Nakon toga imamo četverodnevnu edukaciju s članicama Ženske sobe. Imat ćemo i dvije tribine. Većini nas se činilo da je granica izuzetno jasna, ali očito nekima nije, pogotovo studentima. Mladi ljudi koji dolaze ne znaju što mogu očekivati – neke stvari nisu prihvatljive, a studenti misle možda da jesu.
Tko je inicirao ove edukacije?
– Sveučilište nije reagiralo kako je trebalo. Trebali su uspostaviti neku platformu i protokole na koji se način te prijave primaju. U 27 godina nije bilo ni jedne takve prijave – tvrdi naša kolegica s urudžbenog odjela. Sve druge prijave primamo na raznim kanalima – nezadovoljstvo ocjenama, predavanjima itd. Za ovu temu nije bilo kanala. To što nema prijava, ne znači da nema slučajeva. Prema jednom istraživanju, oko 40 posto je izjavilo da su doživjeli neki oblik uznemiravanja ili zlostavljanja na zagrebačkom Sveučilištu, to su tisuće mladih ljudi
Što mislite, zašto rektor ne reagira?
– Očito postoji veliki dio društva koji ne smatra to problemom.
Imali smo slučaj sa samim rektorom Borasom gdje je on studentici rekao da je lijepa pred kamerama. Je li to granica gdje to društvo ne tolerira ili to ipak ono tolerira?
– Pa očito tolerira. Ja nemam ništa protiv komplimenata, ali situacija tada u kojoj je studentica bila, u jednoj pretežito muškoj profesiji gdje se ona ističe kao posebno uspješna, to zaista nije trenutak ni mjesto da se kaže da je lijepa.
Vi ste i članica Senata, mnogo je problema. Komunikaciju vodite e-mailom, nema nikakve intervencije. Kako članovi Senata pristaju na ovakav model?
– Postoji dio ljudi koji ne šuti i ne libe se reći što misle. S druge strane postoje ljudi koji kalkuliraju radi vlastitih interesa, a mislim da ima i dobar dio članova, čak i većina, koji se boje istupiti jer misle da će biti kažnjeni.
Ministarstvo je donijelo novi zakon da stariji od 70 godina ne mogu predavati, osim ako nisu izvrsni. Vi imate jednu takvu osobu. Kako ćete se prilagoditi?
– Čekamo tumačenja. Hoće li Ministarstvo ukinuti plaću našem profesoru, ne znam. Radi se o profesoru koji je zaista izniman, imao je jednu od najviših ocjena od naših studenata.
Koliko će se cijela situacija s prijavama odraziti na iduću akademsku godinu?
– Vidjet ćemo. Nemam podatak o prijavama za glumu jer su to samo jesenski rokovi. Mislim da one koji žele studirati to neće spriječiti.
Što možemo poručiti maturantima, na što da obrate pozornost?
– Puno štete kandidatima nanose osobe koje ih pripremaju. Dolaze kandidati vrlo loše spremljeni jer nam zapravo dolaze kopije glumica ili glumaca koji su ih spremali, a mi to ne želimo. Jedino što nas zanima jest osobnost i autentičnost baš te osobe, a dolaze nam mladi koji se trude biti sve ono što oni nisu.
Sve te pripreme roditelji plaćaju. Kako uštedjeti i pripremiti se za prijemne?
– Počeli smo razgovarati o tome da sami napravimo neku vrstu pripreme. Imamo konzultacije, ali ne smijemo pripremati maturante jer je to zabranjeno. Nešto ćemo morati učiniti da olakšamo i kandidatima i roditeljima.
Dovoljno je ako se osjeca posramljeno? Ja sam mislio da optuzbe mogu biti na osnovu zakonski definiranih stvari, a ne na osnovu osjecaja